Marina Andree Škop, autorica filma Glavonja: To je dječija krimi komedija, ali emotivno istinita

Redatejica Marina Andree Škop do sada se u nekoliko navrata iskazala kao autorica i producentica izvrsnih dječijih filmova, a od 19.02. na velika platna u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj stiže njeno najnovije ostvarenje.

Glavonja - iza ovog neobičnog naziva krije se predivna priča o snazi prijateljstva i prihvaćanju različitosti, vješto upakovana u žanr dječije krimi komedije. Film naprosto pršti od šarenila, karakternih likova i atraktivnih scena, a rađen je u koprodukciji 5 zemalja. Razgovarali smo s redateljicom Andree Škop o ovom novom ostvarenju, ali i njenoj karijeri koja je u značajnoj mjeri obilježena odrastanjem u Sarajevu. 

Radiosarajevo.ba: Šta nam to donosi vaš novi film Glavonja?

Glavonja je prije svega uzbudljiva dječja detektivska avantura. U središtu je desetogodišnja Alisa i njezin stariji brat Milan, dječak koji svijet doživljava drugačije. Kad im pod čudnim okolnostima nestanu roditelji, Alisa se udruži s trojicom dječaka “detektiva” i kreću u potragu sami, bez pomoći odraslih. Upadaju u niz zamki i potpuno nadrealnih situacija, a usput se od slučajnih poznanika pretvore u pravu družinu. I baš Milanova jedinstvena perspektiva u ključnim trenucima postaje nešto što nitko ne očekuje, a što im na kraju pomogne da slože puzzle i razotkriju misterij.

Film je rađen kao spoj igranog filma i animacije, a animirani dio potpisuje moja slovačka kolegica i korežiserka Vanda Raýmanová. Vanda je došla s inicijalnom idejom, i vrlo brzo smo se složile oko tona: htjele smo napraviti film koji je duhovit, šaren i napet, ali emotivno potpuno istinit. Priču o inkluziji i neurorazličitosti nismo željele “objašnjavati” niti smo htjele dijeliti savjete, nego pustiti da djeca kroz avanturu i odnose likova sama osjete što znači biti drugačiji, biti dio tima, i biti prihvaćen.

Zato je Glavonja film koji je prvenstveno namijenjen djeci od 6 do 12 godina, ali mi je jako drago kad ga gledaju i roditelji, učitelji i svi koji rade s djecom. Jer ispod misterija i humora, to je priča o tome koliko nam svima treba malo više razumijevanja, i koliko se često najvažnije stvari dogode baš onda kad djeca prestanu čekati odrasle i krenu jedni prema drugima.

Radiosarajevo.ba: Film nosi nadasve čudan naslov, kako je do toga došlo?

Film se u različitim zemjama koproducenata zove drugačije. U Slovačkoj se zove Hlavička – što na neki način označava i nekoga tko je pametnjaković. Na slovenskom se zove Bučko, što bi se takođe mogli prevesti kao tikvan.

Naslov za Hrvatsku i Bosnu I Hercegovinu “Glavonja” odražava perspektivu naše glavne protagonistkinje Alise, koja prema svome bratu na početku filmske priče gaji otpor i ljutnju. Alisa je, naime, tzv. “stakleno dijete” dijete koje se osjeća nevidljivim jer roditelji svu svoju pažnju usmjeravaju na brata, dijete s poteškoćama. U nekoliko navrata u filmu, Alisa kaže kako se cijeli svijet vrti oko njenog brata, što je čini potištenom. No ta perspektiva mijenja se kako  se odvija radnja filma, da bi u jednom trenutku ona rekla kako je njen brat čudesan.

Odlučili smo se filmu dati naziv Glavonja, između ostalog, da bismo potaknuli pitanje na koji način doživljavano one koji su drugačiji od nas. Potvrda da smo donijeli ispravnu odluku su mišljenja pravobranitelja za djecu i za osobe s invaliditetom koji su dali apsolutnu preporuku za ovaj film, ističući njegove brojne pozitivne značajke ka senzibilizaciji teme neurorazličitosti.

Radiosarajevo.ba: Film se odlikuje posebnim vizualnim jezikom – rekli bismo nešto između Wesa Andersona, Terryja Gilliama i slap-stick komedija. Kako ste to postigli?

Mi smo vrlo brzo kliknule oko stila, jer nam je od početka bilo važno da radimo film za generaciju djece koja je odrasla na animacijama i crtanima, i kojoj je ovo možda prvi igrani film u kinu. Zato smo htjele da igrani dio ima likovnost i razigranost animacije – da kadar bude živ, šaren, precizan, da se djeca osjećaju kao da ulaze u jedan maštoviti svijet, a ne u sivu svakodnevicu. Upravo zato nam je spoj igranog filma i animacije bio idealan: animacija nam je dala slobodu da emocije i unutarnje doživljaje pretvorimo u slike, a igrani dio smo držale emotivno istinitim, da publika prvo povjeruje likovima.

Vizualni jezik se gradio na dvije stvari. Prvo, na dizajnu kadra i boja: volimo kad je svaki prostor smišljen, kad scenografija, kostim i svjetlo nisu samo lijepi, nego nose ton i humor filma. Drugo, na komediji koja dolazi iz situacije i karaktera, gotovo slapstick: odrasli su često stilizirani i pretjerani, svijet je pomaknut i nadrealan, a djeca su ta koja u tom ludilu ostaju najstvarnija. Taj kontrast djeci daje sigurnu distancu. Mogu se smijati i uživati u avanturi, a istovremeno se bez straha približiti i težim emocijama.

A praktično, to je bio ogroman timski posao. Stil smo razvijale godinama, od prvih vizualizacija do finalnih detalja na setu. Mi smo kao redateljice držale “kompas” tog svijeta, ali film je prodisao kroz suradnike koji su tu estetiku pretvorili u nešto opipljivo. I zato mi je drago kad ljudi u tome prepoznaju Andersona ili Gilliama, jer to znači da smo uspjele napraviti film koji ima svoj rukopis, a opet se gleda kao velika, maštovita kino-avantura.

Radiosarajevo.ba: Sjećamo se vašeg prethodnog filma Moj dida je pao s Marsa koji je također bio inovativno režiran - u formi znanstveno-fantastične avanture za djecu kroz koju ste plasirali univerzalne poruku. Kako doživljavate današnju mladu generaciju kao filmsku publiku? DA li društvene mreže pomažu ili odmažu u tome?  

Danas mladu publiku doživljavam kao nevjerojatno pametnu, brzu i emotivno osjetljivu, samo što živi u potpuno drugačijem ritmu nego moja generacija. Djeca su često rastrgana između škole, dodatnih aktivnosti i ekrana, a sve manje imaju ono prazno vrijeme u kojem se prirodno rađa igra, druženje i mašta. I baš zato mislim da im više nego ikad trebaju priče u kojima se klinci povezuju, postaju ekipa i zajedno naprave nešto što sami ne bi mogli. To je nešto što film može dati na jedan poseban način, kroz dobru priču, humor i emociju.

Društvene mreže su tu, po meni, manje pomoć a više problem. Često djecu vuku prema uspoređivanju, fragmentiraju pažnju i stvaraju pritisak da uvijek moraju biti “nešto”, da stalno nastupaju, komentiraju, reagiraju. A djetinjstvu ipak treba i tišina, i dosada, i igra.

Zato me u dječjim filmovima najviše inspirira upravo taj moment kad uspiješ djecu izvući iz tog brzog scrolla i uvući ih u priču koja traje, koja ima ritam, koja ih nosi. Mene osobno privlače filmovi koji su zabavni i maštoviti, ali emotivno istiniti, i koji ostave neku poantu bez dociranja. Djeca ne vole lekcije, ali vole kad nešto same otkriju kroz likove.

I ono što mi je najljepše je taj “treći čin” nakon filma. Kad se razgovor spontano otvori na putu kući, u autu, u školi, među prijateljima ili s roditeljima. Kad dijete odjednom pita nešto što nikad prije nije pitalo. To je meni najveća nagrada, jer tada film prestane biti samo sadržaj i postane most među ljudima.

Radiosarajevo.ba: Uz film ste objavile i “Vodič za mućkanje glavom o Glavonji” – mali, jednostavan vodič koji roditeljima i učiteljima pomaže da s djetetom razgovaraju o tome što je autizam. Zašto vam je bilo važno napraviti takav vodič i što želite da se dogodi nakon projekcije?

Nama je bilo važno da film ne završi na odjavnoj špici, nego da nakon njega ostane onaj najljepši “treći čin” – razgovor. U praksi odrasli često imaju dobru namjeru, ali ne znaju kako krenuti, boje se da će nešto reći krivo ili da će razgovor biti pretežak za djecu. Zato nam je bilo dragocjeno napraviti vodič koji sve spušta na jednostavan, dječji jezik i daje konkretna pitanja i smjernice. Posebno mi se sviđa usporedba iz vodiča da su ljudi kao različiti operativni sustavi – kao Android i iPhone: oboje su telefoni i mogu raditi slične stvari, ali svaki radi na svoj način; tako i mozak nekog djeteta može funkcionirati drugačije, a opet jednako vrijedno i važno.

Kad djeca to čuju tako jednostavno, odmah se smanji strah i nestane potreba za etiketiranjem, i otvori se prostor za empatiju, pitanja i razumijevanje, kod kuće i u razredu.

Radiosarajevo.ba: Kakvo je bilo vaše djetinjstvo provedeno u Sarajevu i koliko je ono imalo utjecaja na vaš filmski izraz?

Sarajevo mi je obilježilo djetinjstvo na jedan temeljni način. Sjećam se da smo odrastali uz vrlo jasne putokaze o etici i univerzalnim vrijednostima, ali i uz onu posebnu sarajevsku mješavinu humora, topline i direktnosti. Kao djeca smo bili stalno vani, slobodni, uvijek u nekoj igri i druženju. Odrastali smo u kolektivu djece, u raji. I to je nešto za što mislim da djeca danas imaju puno manje vremena jer su rastrgana obavezama, a roditelji ih, često iz najbolje namjere, više drže pod staklenim zvonom.

Vrlo rano sam počela tražiti svoj izraz kroz sliku. Prvo kroz fotografiju, razvijala sam filmove i fotke sama, a onda sam počela snimati na tatinoj 8mm filmskoj kameri. U tome sam iskreno uživala. Kao srednjoškolka sam dobila i svoj prvi volonterski angažman na tadašnjoj TV SA 3, i mislim da se tu zapravo rodila moja profesionalna vezanost za audiovizualne medije.

Rat mi je prekinuo studij na Filozofskom fakultetu, i školovanje sam nastavila na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Ali ono što je zanimljivo je da Sarajevo nikad nije nestalo iz mene. Taj grad mi je ostao kao unutarnji kompas: po osjećaju za ljude, za humor koji spašava, za empatiju, i za potrebu da se kroz priču uvijek traži neko zajedništvo. I zato mi je uvijek posebno kad se Sarajevu vraćam kroz razgovor, film i publiku, jer imam osjećaj da se vraćam jednom svom izvorištu.

Radiosarajevo.ba: Vjerujete li u budućnost filmske umjetnosti ovakve kakvu je poznajemo danas. Hoće li Umjetna inteligencija zamijeniti glumce, scenariste, redatelje, montažere?

Vjerujem u budućnost filma, baš ovakvog kakvog ga poznajemo. Mislim da će se alati mijenjati i da će umjetna inteligencija sve više ulaziti u procese, i već sad nam u nekim segmentima stvarno pomaže. Ali ja iskreno ne vjerujem da može zamijeniti ono najvažnije: ljudsku kreativnost i ljudsku nepredvidivost. Ljudi nisu savršeni ni logični, imamo pukotine, kontradikcije, emocije koje se ne daju izračunati. A upravo iz tih nesavršenosti nastaje umjetnost.

Film je za mene prije svega kolektivni, živi proces. To nije samo rezultat, nego i put do njega: susret glumca i kamere, improvizacija na setu, pogreška koja se pretvori u najbolji trenutak, pogled koji se ne može isplanirati. AI može generirati varijacije, može ubrzati neke korake, ali ne može zamijeniti iskustvo stvarnog stvaranja među ljudima.

Da to potkrijepim konkretnim primjerom iz Glavonje: glazba u filmu je nešto što mi mnogi spominju kao posebno dojmljivo, kao da diše s kadrovima. I mislim da je to upravo zato što je nastala na najklasičniji, najljudskiji način. Radili smo sa stvarnom kompozitoricom iz Latvije, Livom Blumom, i ona je gotovo deset mjeseci komponirala paralelno s montažom, tako da je glazba rasla zajedno s filmom. Kulminacija tog procesa bila je u Rigi, u studiju Latvijskog radija, kad su latvijski simfoničari snimali 52 minute originalne glazbe, uz dirigenta. Ja sam se naježila kad sam to prvi put čula uživo. To iskustvo me baš učvrstilo u uvjerenju da film ima budućnost, jer ništa ne može zamijeniti taj trenutak kad se ljudi, talent i emocija spoje u nešto što je veće od zbroja dijelova.