Ante Tomić: Isti su na koncertu Mitru Miriću i na misi

U tekstu Kako je mali radio ukaljao  našu takozvanu kulturu, hrvatski pisac Ante Tomić  u  Jutarnjem listu piše o reakcijama javnosti nakon što je u zagrebu otvoren prvi radio koji pušta narodnjake. 

Između ostalog, Tomić piše: "Hrvati, naravno, mrze turbofolk ili, kako ga posprdno zovu, cajke. Nadmoćno obrazovani, njegovanog ukusa, čvrsto ukorijenjeni u srednjoeuropskoj i mediteranskoj kulturi, sve goli akademik do akademika, namršte se na odurno istočnjačko lelekanje kao da je tkogod prdnuo u prostoriji. Muzika koju oni vole potpuno je drugačija. Umirovljeni general i višekratno odlikovani junak Ljubo Ćesić, recimo, obožava free jazz. I u ponoć i u podne, da se milijun saksofona čuje, on bi uvijek prepoznao onaj Ornettea Colemana. S druge strane, Đuri Glogoškom, stopostotnom ratnom invalidu, više je pri srcu lutnja.

Preseravaju se tako zemljaci u smrtnoj stravi da ne bi tko pomislio da su Srbi, pretvarajući se kako slušaju sve čudniju muziku, Jacquesa Houdeka i Franku Batelić, beskrvni domaći dance, slaboumni funk, sladunjave slavonske tamburice ili čak pseudotradicijsko dalmatinsko tuljenje Tomislava Bralića i klape Intrade, no onda padne noć i oni se iskradu iz postelje, upravo kao onaj nesretni homoseksualac Jerry s početka priče, i odu u nekakav neožbukani pajzl na periferiji, nadomak šuma i oranica, gdje se predaju svom mračnom užitku. Sladostrasno ciče, podvriskuju, šire ruke, trgaju odjeću i njišu sisama na turbofolk. Desetljećima u narodu živi to licemjerje.

Zgađeno stiskaju nos na cajke kao da se ne sjećaju gdje su u subotu bili, kao da su nekako u snu, mjesečareći u pidžami završili na koncertu Mitra Mirića, zajedno s desetak tisuća drugih, redom valjanih Hrvata i katolika. Opazili ste možda, isti su na koncertu Mitru Miriću i na misi za godišnjicu ukazanja u Međugorju. Svi branitelji, invalidi i udovice, hadezeovci, pravaši, ustaše, domobrani, svećenici i časne idu na cajke i svi glume da jedni druge tamo ne vide.

Pojavio se nedavno u Hrvatskoj radio koji emitira isključivo prezrenu srpsku muziku, a domoljubi su se uznemirili kao pilići od jastreba, premda nije jasno zašto se to doživljava opasnim? Kraj stotina stanica s kojih dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu bubnjaju hardcore punk, death metal, speed metal, power pop, electro pop, garažni rock, tex mex, latino, country, americana, blues, rhythm’n’blues, soul, hip-hop, disco, dance, techno, valceri, austrijske polke, talijanske kancone, španjolske šansone i tužne ruske balade, kako bi jedan mali radio sa srpskim cajkama mogao okaljati našu takozvanu kulturu? Ako vas neka muzika ne zanima, ona se može sasvim dobro ignorirati. Osvjedočio sam se u bezbrojnim prilikama.

Muzika vas zaista može uznemiriti samo ako vas nekako dira. Kao što se liječenim alkoholičarima osuše usta kad opaze bocu vinjaka, ili kao što potisnutu lezbijku ispuni vrućina i gnjev ako se ispred nje dvije žene uzmu za ruke, prave Hrvati izluđuje da im se turbofolk sviđa, a ne bi im se smio sviđati. I onda žive u laži, umjesto da opušteno uživaju u muzici i sebi pošteno priznaju da su Srbi.

Tekst u cjelosti pročitajte na ovom linku