Zatiranje budućnosti sjećanja

U podnaslovu na pozivnici pisalo je, "interaktivni narativ". I još: MKSJ i istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina protiv kulturnog nasljeđa.

Autor svega predstavljenog je SENSE – Centar za tranzicijsku pravdu. To je, ko ne zna, ona grupa neviđeno upornih i poštenih ljudi u Haagu koja, uz male izmjene, evo već dvadeset godina obavještava sve umorniju i nezainteresiraniju veliku publiku na prostoru bivše Jugoslavije, i šire, šta se to tamo dešava u procesima protiv optuženih za ratne zločine pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). I šta se ne dešava a moralo bi. Oni iz daljine u desetinama hiljada izvještaja slute i šta znači to što se tamo dešava ali i sve više, šta je iza onoga što je bilo, a pred MKSJ se "nije desilo". Ne pišu naravno – nije im to posao – kako je postignuto da evo dvije decenije kasnije većina presuđenih za zločine postanu heroji kod kuće, po povratku iz zatvora. Mnogima i idoli. Oni bilježe ono što treba u budućnosti da se zna o prošlosti. A o toj budućnosti odlučuju neki drugi i na tom terenu je sijaset nesporazuma, do gorkog cinizma pa i sprdnje. S historijom i zatiranjem ne samo onoga što je bilo, već onoga što je trebalo biti, pa neće.

Na tim (ne)dešavanjima utemeljena je bila i prezentacija "narativa". O zločinima protiv kulturnih, historijskih i vjerskih objekata koji su važni ili su bili a više ih nema. Jedni će kazati da je i ovo koliko je zabilježeno golemo. Drugi, da je broj nepomenutih zločina pred MKSJ, ili tek ovlaš pomenutih, istinski skandal, civilizacijska bijeda.

Na crno-bijeloj pozivnici grafički i sadržinski poprilično adekvatnoj storiji, pored ostalog piše: "Zbog svog univerzalnog značaja za čovječanstvo, kulturni, istorijski i vjerski objekti već dugo uživaju zakonsku zaštitu u vrijeme oružanih sukoba..." Pa se pominje mehanizam "zakonske zaštite". Čuli smo kako je izgledalo to uznapredovalo "uživanje zaštite". Da se smrzneš.

Piše i da "dostignuća MKSJ-a, uključivanjem zločina protiv kulturnih i vjerskih objekata u Statut suda, kao i optužnicama i presudama odgovornim za te zločine, predstavljaju krupan korak naprijed u jačanju međunarodnih instrumenata zaštite kulturnog naslijeđa u vrijeme oružanih sukoba."

U paususu odmah ispod, kao ilustracija tog krupnog koraka, podatak kako je "u proteklih dvadeset godina, pred MKSJ-om vođeno 16 (slovima šesnaest) postupaka koji su uključivali i uništavanje i pljačku kulturnog i vjerskog naslijeđa, okvalifikovanih kao zločin protiv čovječnosti i ratni zločin." I onda ide podatak, u odnosu na onih 16 postupaka: "Tokom ratova devedesetih, samo u Bosni je hotimično uništeno više od 1500 džamija, crkava i kulturnih spomenika..."

Saznali smo, uz ostalo, i slijedeće: Za Stari most u Mostaru, koji je bio "smisao postojanja grada", optužnica protiv "čelnika bosanskih Hrvata za razaranje" ovaj čin ne tretira kao uništavanje historijskog spomenika, već kao "razaranje ustanova namijenjenih obrazovanju i religiji"! Eto, nije historijski spomenik, a potom ga malo kasnije uvrštavaju na listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Valjda kada je postalo jasno da veza između rušitelja i presude više ne izaziva "neželjenu atmosferu".

Čuli smo, isto tako, da je prvobitna optužnica protiv Karadžića i Mladića iz 1995.godine uključivala i Vijećnicu. Onda je taj dio optužnice naprosto – nestao. Možda zato što je advokat optuženih u slučaju Vijećnice ustvrdio hladno da su je zapalili oni "Ćelini" iz Sarajeva. Podjednako tako saznajemo, uz fotografije ruševina, da ogromna većina od strašnog broja ciljano razorenih vjerskih i kulturnih objekata nikada nije ni procesuirana. Dakle, bez kazne pa valjda i bez zločina. A opet, kažu u MKSJ, da su sva ta razaranja bila smišljena, ciljana i učinjena kao poruka! Ili što reče još na početku rata pošteni Mazowiecki, razaranja su bila brisanje kulturnih, socijalnih i religijskih tragova identiteta određenih etničkih i vjerskih grupa...

Mnogo ovoga postalo je poznato u minulih dvadeset godina. Kaže tu večer sjajni Dino Mustafić, počinje nam se prebacivati i da smo već pomalo dosadni sjećajući se ondašnjeg zla.

Suočen ponovo s mnogim od tih dokumenata što ih je sakupljao, selektirao i distribuirao neuništivi Mirko Klarin, direktor projekta SENSE sa svojom ekipom, padalo mi je na pamet nešto drugo. Kao nastavak onoga što se odmotavalo u Muzeju nekadašnje revolucije: To da je priča o ovlaš kažnjenom zločinu zatiranja historije i sjećanja na prošlost, zapravo temeljno prihvaćena historija zatiranja budućnosti. Zašto?

Pa zato što je suštinska drama uništavanja Bosne i Hercegovine drama rastakanja jednog društva, njegovih tradicija, njegovih vrijednosti i viševjekovne realnosti zajedničkog života. Unakažena je država, tačno je, ali ona se može presložiti, popraviti, učiniti logičnijom i efikasnijom na korist svima. Kad i ako budemo pametniji. Razoreno društvo time što su pometeni, unakaženi, poniženi i zatrti historijski kodovi, muzeji, arhivi, baština i identitet, skoro pa se ne može izliječiti i obnoviti. Posebno ako je sve iz viđenog "narativa" bilo definisano kao projekat. A jeste.

Taj cilj i danas se ispotiha, ovako ili onako održava i javno uzgaja. I opet kao projekat. Kroz svakodnevnu proizvodnju mržnje, kroz insistiranje na neprihvatanju drugog i drugačijeg, kroz "dvije škole pod jednim krovom", kroz glorifikaciju tzv. "naših" koji se dovlače iz bijelog svijeta a sa nama se ni u putu nisu sreli. I instalira ih se u gruntu tu, unaokolo, kako bi se vjekovne komšije potjerale a "nas" bilo više. Kroz utvrđivanje unutrašnjih granica kojih nikada nije bilo, kroz preferiranje "naših" idiota i dembela nad pametnima i sposobnima koji "nisu naši"... Konačno, kroz interne dogovore u vrhovima da na sve tri strane mora biti tako, inače se ruši koncept čišćenja koji je sada samo malo manje eksplozivan nego što je bio u onoj priči o zatiranju historije i sjećanja. Ono je barem u 16 slučajeva presuđeno kao zločin. Ovo nije ni u jednom.

U jednom od priloga iz "narativa" čovjek u Haagu kaže: "Postoje političke partije, ljudi ili intelektualci koji sanjaju o čišćenju svoje teritorije i pročišćavanju svoje historije... Rat u BiH je pokazao kako se to može provesti u djelo. I kako je to moguće izvesti..."

Gorak je ukus ostao nakon svega pred mišlju koje se teško otarasiti: I mir nam to isto na drukčiji način pokazuje. Smišljeno i hinjski. Bez kvalifikacije kako je riječ opet o – zločinu. Već o borbi za "naše".

Tu je budućnost sjećanja već danas zatrta.