Ubiti pticu rugalicu

I niko mu ništa tu ne može. Medijskom nasilju nad elementarnom pameću počelo je da se vraća polako, prvo kao nevjerica, onda kao svijest o prevarenosti, pa kao otpor. Vidjet ćemo šta je dalje. Siledžije i oni što ih hrane se ne daju, niti će, ali džaba sila i lukavost. Tehnologija proizvedena da kontrolira i usmjerava um nema dovoljno pameti da zauzda sebe samu i smisli selekciju koja će isključiti izvornu, nestašnu, zločestu ljudsku logiku. Velika tema posebno za sjećanja onih što su živjeli i onaj nekadašnji, prvi medijski život, i ovaj današnji po mnogo čemu agresivan a umirući.

Sjećanja matoraca na bivša vremena su odvajkada većini u mladoj raji dosadna i za podsmijeh. Ono što je danas pomalo novo jeste neka čudna pažnja da se ipak sasluša to "dosadno staro" uz intrigantnu nevjericu da je Bog onda znao potajno i počesto da prošeta zemljom. Tačno je, u pričama "o nekad" ima prirodne nostalgije i dubioznih istina. Bile druge godine, mladi, ludi, spremni da stignemo i uteknemo... Što reče neko ovih dana u snijegu, kome to sada pričaju o cestama, s "fićom" si gurao mic po mic ali si gurao, a sada gospodi treba k'o suza čista cesta da se krene na put! Jasno je, napredak valjda i služi da se dobri "fićo" zaboravi. Tako je nekako trebalo biti i s novinama, ili medijima.

Nevjerovatna nam je onda bila slutnja da će se papir preseliti na ekrane, a gledanje, objašnjavanje, prepričavanje u čipove. Da sentimenta i istine više nema, uglavnom. Da sve manje raspoznajemo imena onih koje čitamo, i znamo zašto baš njih volimo pa im čekamo tekst, a ne i neke druge. I onda su, na papiru, bili sentimenti i nestašluci kao što je bilo hladnog sivila i neupitnosti ko i šta dirigovano izvana poručuje. Borili smo se kako smo znali da nas se identificira ovako ili onako. Imali smo i uvjerenja, ondašnja – zadržana i do danas kod ponekih što sada odlaze – ali nije bilo hvaljeno zaskakivanje na drugog bez razloga, uglavnom. Cijelu tu priču identificirali smo s profesijom, a ne s čipom koji kontroliraju tehničari bezdušja što posreduju tuđu moć.

Uzori su nam, mladima, bili na Zapadu u mnogo čemu bližem izlasku nego zalasku sunca. U novinarstvu pogotovo. Bili su premoćni nad onima što su ideologijom i "sistemom" određivali prava i slobode. New York Times i Pravda ni u putu se nisu sretali. Ogromna civilizacijska moć Rusije bila je sputana i iznutra i izvana. Zapad je slobodama mogao lako da nadigra sve što je s druge strane bilo vidljivo kao realnost. Sjećam se, kada mi je 1994. godine PEN Centar u New Yorku promovirao knjigu novinskih zapisa iz rata u nas, a predgovor joj napisao i na promociji govorio "onaj" Joseph Brodsky, pa storiju zabilježili američki mediji, trebalo mi je mnogo snage crpljene iz ratne realnosti – da ne pomahnitam!

Onda je na Zapadu počeo svekoliki zalazak sunca. Povuklo je i nas, od ljudskosti i duše prema pristajanju na obezličenje, gubljenje identiteta i robovanje Googlu tamo gdje je stolovali duša i dignitet u profesiji. Sa Zapada su nam stizale razne Christiane Amanpour koje su za potrebe montiranih vijesti o pobjedi "njenih" i naše sreće u Sarajevu namještali pred kamere ljude poput onih što piju šampanjac (?!) jer su s Trebevića povukli tešku artiljeriju koja ubija po gradu. Njihov Akashi im dao ultimatum. Iz oklopnih transportera po Titovoj bacali su paketiće hrane gladnoj i poniženoj raji. Topovi nisu povučeni, ali su se medijske i političke bitke u zemlji sloboda dobijale. I zapravo dugoročno pretvarale u poraze.

Kasnije sam vlastitim očima svjedočio ponižavajućim bliskoistočnim porazima onih medijskih sloboda šti su nam bile uzor. Od Iraka, "arapskih zima", Libije, Sirije i Alepa, Jemena... Onoliko bijednih medijskih falsifikata koliko sam ih se nagledao tih godina nisam vidio nikada ranije u vrijeme dok smo bili "neslobodni" pa nas nagrađivali tamo daleko jer smo se u mraku približavali njihovim slobodama. Filozofija je postala ne lagati samo o činjenicama, već temeljito prati um onima što slute da montirani i programirani čipovi baš i nemaju osjećaj za pravdu i istinu.

Nije ovo lament nad bivšim vremenima, već mučna konstatacija da se tamo gdje su nam bivali uzori, zatvorio jedan ogromni krug na najgori mogući način. Mogli su da griješe, mogli su da kriju mane, mogli su da nas prevare u detaljima ali – borili su se da budu jedinica slobode i pravde. Sada tu gube bitku na terenu koji im je bio sveti. I to na bizaran, zapravo tužan način. Eto to mi je palo na pamet čitajući – nakon cijele one šarade s medijima i izborom Trumpa koji je njihova realnost i izbor u sistemu koji im nije smetao do njega. Nije više u pitanju jedna vijest, već odustajanje od grandioznog cilja što su ga postavili sami sebi u "slobodnom svijetu". Eno u Newsweeku tekst izvjesne Ruskinje Elene Postnikove iz Pravnog Centra glasovitog Georgetown Univerziteta u Washingtonu koja je krajnje pravnički i minuciozno objasnila zašto bi Amerika trebala potegnuti takozvani "Foreign Agents Registrations Act" iz 1938. godine (FARA). Njime bi noćnu moru američke politike i obavještajnih službi, ruski kanal RT (Rusia Today) proglasili "agentom stranog vođstva" i "proizvođačem ratnohuškačke politike", dakle egzistencijalno opasnim za Ameriku. Dotična Ruskinja koja Americi objašnjava opasnost po njih od Rusije (za ozbiljne ljude kao metod propagande doista smiješno, samo što ozbiljni ne formiraju javno mnjenje) i podsjeća da je slična mjera već upotrijebljena u vrijeme nacističke Njemačke i Sovjetskog saveza. Pa ih ti ne zabrani! I sve to uz "poštivanje Prvog amandmana", svetog pisma demokracije. Vjerujem silno da bi i disident Brodsky, da je živ, bio silno tužan.

Ne treba mnogo o RT-u, oni nisu ovdje tema. U svijetu postižu ogromnu i rastuću čitanost. Ne zato što lažu, već zato što o "protivniku", naravno u svoju korist, objavljuju one istine koje oni tamo o sebi ne žele da kažu. Proslavili su se 2011. kada su u SAD počele Occupy Wall Street demonstracije. Hodali su sa kamerama uz pobunjene Amerikance i bez komentara snimali. Vođe zemlje što i danas ne mogu da vjeruju da na svijetu može da postoji druga istina mimo njihove, pa nam je svima zato i obavezna, u šoku su. Kontranapad im je storijama o hakiranju svega i svačega na svijetu. Rezultat je beskrajno tužan: Odustaje se od bitke za istinu na medijskom terenu sloboda, dobivati bitku na način koji im je određivao status mjesta na kojem se sunce rađa. Eto zato, i to uz pravno tumačenje prigrljene Elene iz Rusije, poručuju kako treba ubiti pticu rugalicu. Tvrdokorni i lukavi "Istok" dobio je time slatki poklon za pridobivanje svijeta. Krajnji ciljevi rata su možda isti, ali je jedna važna bitka dovršena. Ostaje da se proučava ko je doista u svemu ovome dobio ali, mit o svekolikim slobodama na onoj strani "bare" u najmanju ruku je ponižen.

Da se i ne pominje rečenica koju je izgovorio veliki Assange nedavno: "Kakva su to vremena došla kad zapadnjački novinari traže azil u Rusiji i na Kubi...!"