Reci im, Olivere

Nisam neki strašni filmofil, ne pamtim imena glumaca ni naslove filmova, osim nekih kao, recimo, Kabare ili Konje ubijaju zar ne?, Kuma, Rubljova, Zima jednog lava... Zna se već koja je to generacija. O Oliveru Stonu znam podosta. Prije nisam razmišljao otkud to, danas mi je jasno. Jedan je od rijetkih iz naše generacije, hiljadama kilometara daleko, a tako blizu svemu onome što smo zvali idealima vremena i dobre raje tog doba. Bili smo sretni, vjerovali u dobro i sa sićom u džepu mogli da pitamo pošto je planeta. Možda i nesvjesno profilirali smo se kao "šezdesetosmaši", ili tako nekako. Ako znate šta mislim. Zato se sjećam i Oliverovih filmova, posebno onih o "konkretnome": Od poodavnog o mračnoj Americi u Salvadoru, pa o onome o Wall Streetu koji i takozvanom slijepcu otvara oči, onda ne tako davno o Snowdenu. Sjećam se, naravno, i gorko urnebesnog o G. W. Bushu. Naravno, imam na CD-u, negdje u kući, i onaj generacijski kultni a danas dirljivo nostalgični, The Doors. O šezdesetima, smislu života i Jimu Morrisonu...

Mnogi su filmski velikani bili u Sarajevu na SFF-u i dobili razna festivalska srca. I neka su. Tu priču ne pratim i ne pamtim onako kao nekada. Recimo kao što pamtim oktobar 1995. i prvi SFF, kada nam je srce bivalo u nosu od sreće jer se kući vratio dignitet nekadašnjeg velikog Sarajeva, europskog, eto i festivalskog. I mi smo se vraćali svijetu iako je još pucalo, i svijet se vraćao nama, uz granate. Tadašnje projekcije filmova na 35 mm, ili sa VHS kaseta, bile su nam kao čisti, najekskluzivniji i najluksuzniji Hollywood.

Godine su prolazile, glamur festivala, crveni tepih, šminka i reflektori nadjačavali su, sasvim normalno, emocije i osjećaj pobjede iz onih dana s kraja 1995. godine... I publika se polako mijenjala. Ljudi velikog srca i nekih drugih kriterija su se povlačili, prvi protokolarni redovi na projekcijama su ostajali poluprazni jer većina onih što preko sekretarica traže besplatne karte za svašta gdje se valja vidjeti, mnogo od toga "svašta" ne razumiju pa odustaju. I novi klinci SFF-a im se baš ne klanjaju kako misle da bi trebalo. I kako im se klanjaju novi snishodljivci. Otvaranja i završne fešte su druga stvar, to se ne smije propustiti...

Cijeli grad u danima Festivala živi životom "nekad Sarajeva" od kojeg je crnim limuzinama muka. Preglasno, brate, i bez poštivanja. A i pije se, gologuzo, bože ubrani. Bolje je ne bit' tu.

Nastavio sam da se družim na daljinu, generacijski, "šezdesetosmaški", s Oliverom Stonom, legendom. Mimo festivala. Eto tako mi se prije neku večer otvori na nekom portalu, uz vijest o njemu, kratko obraćanje februara ove godine nekim mladim piscima, tamo u Americi a povodom dodjele "Writers Guild Award". Nisam kopao po internetu da vidim detalje o manifestaciji i nagradi. Slušao sam šta je rekao. Mirno, iz glave i duše... Znajući da će doći u Sarajevo u kojem smo preko cijele godine takvi kakvi smo, neki drugi ljudi, a nerednih desetak dana nalik onima od nekad.

Možda je neko čuo ili pročitao ovo što je Oliver Stone kazao prije pola godine, tamo. Ako jeste, ne smeta pročitati ponovo. Nije višak. Onima koji nisu, a imaju volje, možda će tim povodom pasti na pamet i o nama ovdje, ne o Americi. Ako neće, onda ništa.

Oliver je kazao mladom svijetu u luksuznoj dvorani:

"Možete biti kritični prema našoj vladi i našem društvu. Ne morate da se uklapate. Sada je u modi da se napadaju Trump i Republikanci a da se izbjegavaju Obama i Clintonovi... Ali zapamtite ovo: 13 ratova koje smo započeli u proteklih 30 godina i 14 milijardi dolara koje smo potrošili, i stotine hiljada života koji su zbrisani sa zemaljske kugle... Zapamtite da to nije bio vođa, već sistem, i republikanski i demokratski. Zovite ga kako želite. Vojno – industrijsko – sigurnosno – finansijsko – medijski kompleks. To je sistem koji se održava pod izgovorom da su ovo 'pravedni ratovi', opravdani u ime naše zastave koja se ponosno vijori nad našim životima.

Naša zemlja je postala prosperitetnija za mnoge, ali u ime tog bogatstva ne možemo da opravdamo naš sistem kao centar svjetskih vrijednosti, sve dok izazivamo tolike ratove i haos... Nema potrebe da imenujem žrtve. Znamo da smo intervenisali u preko sto država invazijama, promjenama režima, ekonomskim haosom ili hibridnim ratom – mekom moći. Kako god to zovete, to je rat. Na kraju, to postaje sistem koji vodi uništenju planete svih nas.

Borio sam se protiv tih ljudi koji vode ratove tokom većeg dijela mog života. To je zamorna igra u kojoj vas uglavnom potuku. Ali, uz svu kritiku, pa i pohvale, važno je da zapamtite, da ako vjerujete u ono što govorite, i možete da ostanete čvrsto na tom putu, možete mnogo toga da promijenite..."

Narednih desetak dana, od petka, mnogo će šminkera da se vrzma oko festivala. Da budu viđeni prije nego da vide. Neka će. To je novo Sarajevo. Ali znam da će velika većina biti onih za sada normalnih što su tek zakoračili u život koji nije obilježen buntovnim duhom neke nove "šezdesetosme". Naprotiv, obilježen je duhom šutnje, nalogom šutnje, pravovjernošću šutnje,  "vrijednostima" koje poslušnost i šutnja obezbjeđuju.

Što bi kazao Oliver Ston, to je sistem.

Eto zato nešto mislim, baš bi bilo lijepo kada bi neko objasnio vlasniku Počasnog Srca Sarajeva, grada šutnje, da bi našoj raji, ovdje, bilo korisno kazati koju riječ o sistemima protiv kojih je časno boriti se, jer to može mnogo da pomogne. Njima prije svega. Čovjek je gromada, i siguran sam da bi kazao jer treba, mada se ovih dana taj povod manje vidi. Pa da ne misli da je atmosfera koja će ga okruživati ovih dana u Sarajevu, kao nekad, takva stalno, da se tu nema šta kazati. Da je to Srce Sarajeva.