Opet iznenađeni!

Tragično je i na svaki način paradoksalno ovo što se dešava na pločnicima Evrope poprskanim krvlju koju prosipaju teroristi. Tragično, naravno, zato što ginu nevini ljudi a tim se smrtima ne naslućuje kraj. 

Piše: Zlatko Dizdarević za Radiosarajevo.ba

Njihove užasne smrti, ujedno, ubrzano stvaraju od sretnih gradova tamnice straha. Životne filozofije normalnih ljudi se u njima iz temelja mijenjaju. Pod svoje ih uzimaju podjednako zlikovci kao i oni što uživaju u svom zadatku da restrikcijama nad svim osnovnim slobodama bruse represivni mentalitet.

Paradoksalno je što ogromna većina onih koji doživljavaju obavezu da "brane slobodu i demokraciju od terorista", kao i većina okrvavljenih bombama terorista, nikako da povežu taj horor sa sistemom, politikom, svakodnevnim životom po uputama tih što nam dirigiraju, odavno. Kako to da ne vidimo tu sponu između lijepo zamišljene ali sve ranjivije "demokracije" kada se zloupotrijebi od raznih izabranih kreatura i motiva terorista koji rade šta im se ćefne.

Hajdemo ovako, na primjeru jedne poznate biografije, mada ime i prezime u toj priči nije najvažnije jer nije ni jedino ni ekskluzivno. Samo kao primjer, riječ je o Hillary Clinton. Osobi s vrhu liste kandidata, s koje će Amerikanci izabrati slijedećeg predsjednika. Dakle, osobe koja po svim definicijama zapadnog svijeta i njihovih slobodarskih mantri, ima ogromne šanse da bude lider demokracije i ljudskih prava. Uz bezbroj ostalih ljudskih sreća. 

Šta u sjeni bombi u Parizu, Bruxellesu, krvi do koljena u Siriji, potpunog raspada Libije, krvoprolića u Jemenu, sad već rutinskih eksplozija po ulicama Istambula i Ankare, kratkih ali efikasnih rafala po Palestini ili tenkovskih granata u Iraku – kaže ta biografija. I kakve to veze ima s krvavim aerodromom i metroom u Bruxellesu nad kojim se koncentrira bijes i zaklinje u obračun s teroristima do kraja. O kojima znamo i ko su i odakle su i šta hoće. Pa baš zato o tome niko živ da otvori raspravu, poštenu, preciznu, adresiranu gdje i kako treba, s ciljem da to prestane, poraženo i neponovljivo kao "sistem", što terorizam danas jeste.

"Korjeni" političke orijentacije Amerike prema Siriji, na kojima se hranila ambicija nekadašnje tamošnje prve dame, potom državnog sekretara, duboki su. Sežu do sredine prošlovjekovnih angažiranja Washingtona u gušenju narodnog ustanaka u toj zemlji, kasnijim provociranjem državnog udara u čemu su direktno, prema vlastitim priznanjima, učestvovali operativci CIA-e. Rutinski. 

Podjednako planirano i isprovocirano "arapsko proljeće" bila je prilika za tadašnjeg državnog sekretara Hillary Clinton da se razmaše svojim idejama koje su presudno djelovale na razaranje Sirije i sve ono što je dovelo do ovog danas. Laži objavljivane o stanju u sirijskim gradovima tada, postale su sramne. 

Nalozi iz State Departamenta o metodama destabilizacije, padali su u "demokratskom svijetu" na plodno tlo. Na tim osnovama ponuđen je i mit o kalifatu, organizirane su mnoge radikalne grupe, počela klanja. Za Hillary Clinton i CIA okruženje bilo je najvažnije da "Assad mora pasti, po svaku cijenu". Zato je svaki terorista postajao potreban i prihvatljiv "umjereni opozicionar". Planirani pregovori o obustavi rata u Ženevi, u junu 2012. godine, propali su zbog opstrukcija Clintonove. Danas priča drugu priču, a srušila je sve što je konstruktivno pokušao progurati Kofi Annan, tadašnji međunarodni predstavnik za Siriju. "Umjerena opozicija", krajnje ekstremistička, pod njenom kontrolom odbila je da pregovara. Podrška terorističkim organizacijama bila je očigledna, kao i utiranje puta za IS.

Krv je potekla opet iznenađenom Evropom i kurtoazno antiterorističkom Amerikom s daljine.

Hillary Clinton bila je šef američke diplomacije i u vrijeme kada je oružje Gadafijevih ubica iz Libije, nakon zločina, prebacivano od Benghazija preko Turske u Siriju, takozvanom "pacovskom rutom". Završavalo je tada kod džihadista. Historija je zabilježila njeno doslovno cerekanje na vijest o ubistvu Gadafija, i riječi: "Došli smo, vidjeli smo, i on je mrtav!" David Cameron je u Londonu mudro potvrdio: "Libija je pokazala svijetu da se može svrgnuti diktator i odabrati sloboda..." A komšija Sarkozy u Parizu klicao je: " Živjelo prijateljstvo između francuskog i libijskog naroda..." Ispalo je, Živio Baghdadi!

Američki Foreign policy journal objavio je korespondenciju Hillary Clinton iz tih dna o razlozima intervencije: Gadafijeva ideja da se uvede panafrička moneta oslonjena na zlato, umjesto petro-dolara, ogromne nove zalihe nafte i francuski interesi. Koja crna sloboda.

U Benghazy se uselio krvavi Abu Bakr a IS se primakao samo nekoliko stotina kilometara do južnih obala Evrope. Ovih dana Hillary Clinton je izjavila: "U Libiji nije poginuo nijedan Amerikanac, a Libijci su već dva puta slobodno glasali..." Krv je potekla opet iznenađenom Evropom i kurtoazno antiterorističkom Amerikom s daljine. Uz zakletve o ujedinjenju u borbi protiv terorizma. Na kojoj to zajedničkoj platformi? Onoj preferirane buduće američke predsjednice Hillary Clinton!

Ova "demokratska principijelnost" provocira i pojedine američke analitičarima da upozore, poput Brada Blankenshipa s Univerziteta Kentucky: "Kroz retoriku Hillary Clinton, koja se jasno zalaže za trajnu američku politiku promjene režima... Sirija će, ako vlada padne kao u Libiji, postati još jedna 'močvara', na što je Hillay Clinton jako ponosna. Međutim, udjeli vodećih svjetskih vojnih sila u Siriji su daleko veći. Opsesija bivše šefice State Departmenta smjenama režima, naročito u Siriji, iracionalna je do kraja... Tu nema borbe demokracije protiv diktatora, nego stranog utjecaja protiv legitimne države. Pad Sirije bi u konačnici značio rast radikalnog islama, što je zaštitni znak nasljeđa Hillary Clinton. Ona nije diplomat, nego krvoločna i poremećena žena koja ne poštuje ljudska prava i pravi je primjer korupcije". 

Sve ovo opet potvrđuje WikiLeaks, otkrivajući plan Clintonove u rušenju Assada. Zašto? Ona kaže: "Umjesto direktnog bavljenja sve većom opasnosti od iranskog nuklearnog programa, najbolji način je da se pomogne ljudima u Siriji da svrgnu režim Bashara Al-Assada. Tako će se najbolje pomoći i Izraelu". I Abu Bakru, naravno, što se evo i čini.

Sve su ovo činjenice koje ilustriraju paradoks. Teroristima raznih boja otvara se široko polje mogućnosti kroz nazovi "demokratske procese" što ih etabliraju tamošnje interesne oligarhije za koje ljudi glasaju opijeni uvjerenjem da je baš to u njihovu korist. Evropa posebno gura glavu u pijesak igrajući se nekih izbjegličkih igrica s Turcima – ja tebi jednog, ti nama jednog. Za tri milijarde dolara. Pa onda ponovo. 

Interes, sebičnost i kukavičluk u "čitanju" današnjice dostigli su zastrašujuće razmjere. Kako je moguće iščuđavati se nad terorizmom, a istovremeno se ushićeno baviti izborima "ovakvih" predsjednika. I nikako, ama baš nikako ne povezivati politike tih predsjednika s jačanjem baš tog terorizma. Misle li ljudi doista da ovakvi "profili" i plaćenici krvavih interesa – u kojima je kap nafte važnija od stotinu života – nemaju nikakve veze s bombama koje prosipaju krv nevinih unaokolo. I da li su svi istinski nevini zato što ne vide ono što im je pod nosom. 

Teroristi jesu sve ono najgore što je ljudski rod mogao ispiliti. Ali valjda nije nebitno birati, kada se već može, između onih koji će znati njih i njihove motive da obesmisle, i onih koji će ih svojim političkim i drugim idiotlucima, zapravo, uzgajati dalje. Da li je prirodna greška samo u tim zombijima. Ili bi mnogi morali podijeliti makar malo odgovornosti unaokolo za njihovu "proizvodnju". Inače, ostaje samo pitanje trenutka kada će se u svom stalnom širenju ova neljudskost dovući i do nas, opet iznenađenih. I odlučnih da se iznenađujemo i dalje.