O nama, ne o Vikiću

Herojstva uporno pominju uglavnom oni koje su herojstva zaobišla. Zato jeste pomalo čudno što se mnogi ljudi koji su proveli rat u Sarajevu odjednom sve češće sjećaju šta je bilo, i kako je bilo. Ne da bi se hvalili objašnjavajući tadašnju muku. Već radi sjećanja na momente i posebno ljude koji su ostali u pamćenju kao svjetlo u mraku, kao tren koji se ne ponavlja, kao mnogima apsolutno paradoksalni povod za kazati: mnogo toga iz tih krvavih dana i noći danas budi nostalgiju. Znali smo ko smo, šta smo, zašto smo, a da ništa od toga nije imalo veze s mjerama kojima se mjere ljudi danas. Ni novac, ni "položaj", ni hijerarhija, odijelo ili automobil, stranka ili vjera, nisu bili najvažniji kada bi se sakupili u nekom ćumezu i pričali o najjednostavnijim životnim dogodovštinama uz zajednički san o sutra, uz ista mjerila o jučer, uz podjednake kriterije o danas. I sve je to bilo određeno istom šansom da nas sutra bude ili ne bude, bez privilegije, protekcije ili korupcije što mogu nepravedno nekome pomoći da preživi a nekoga odvesti u nepovrat.

Ova pomalo nenormalna sjećanja nisu povodom svega toga onda. Bilo bi prirodno sve to zaboraviti. Valjda je prirodno da se rat potiskuje u sebi. A on evo isplivava zbog novih poraza koje smo "postigli" pljujući na ono zbog čega smo bili na momente sretni onda, u ratnoj nesreći. Odričući se heroja koji su nam nosili zastavu, kao što je bio Dragan Vikić.

O onima koji su izdali pa se priključili otpadništvu Grada, nismo nikada mnogo razgovarali. Ne sjećati se nekoga tada bila je surova mjera njegove vječne ekstradicije. Sarajevo je imalo druge ljude o kojima smo govorili. Heroje koje nismo znali prije mada su bili tu oko nas. Da nije bilo rata, mnogi od nas nikada ne bi saznali ko su bile istinske ljudske gromade, a anonimni i nenametljivi. Ne bi shvatili ni kome smo prije poklanjali svu svoju pažnju a odgovoreno nam malim i velikim izdajama. Živote bi završili možda ne shvatajući i šta smo golemo propustili a gdje nepotrebno izgubili vrijeme i potrošili emocije. Vjerovatno nikada ne bismo saznali zašto je gladnom, žednom i promrzlom osjećaj napuštenosti i ostavljenosti gori i teži nego sve ovo naprijed pobrojano zajedno.

Tada smo, u drami sarajevskoj, saznavali i šta znači osjećaj pripadnosti sredini u kojoj je sve to moguće zaboraviti jer su oko tebe ljudi "grada za koji nije bilo umrijeti grijeh..." Ko nikada nije osjetio šta znači Tifin stih "...I bog je od nas digao ruke/sakrio put do mirne luke...", a opet bio siguran da to tako neće ostati jer postoje ljudi koji su "ponijeli zastavu" – ostao je uskraćen za golemu životnu priču koju, zapravo, nije imalo potrebe prepričavati unaokolo.

Tako sam nekako mislio donedavno. Ko zna, zna. Ko ne zna, ne može mu se objasniti niti treba pokušavati. Ljudi koji sentimentalno prepričavaju prošlost dosadni su i izbjegava ih se. Druga je stvar s ovima koji se prošlošću bave iz profiterskih razloga. Kao što se i u budućnost zagledani drukčije. Nekome danas pričati šta su nam značili Dragan Vikić i njegova "zastava" onda, neporistojno je i prema njemu i prema nama. Tako smo vjerovali u raji preostaloj odonda. Mnogima bi danas bilo smiješno spomenuti suzu u očima tvrdih ljudi one noći s proljeća '92. u Skupštini Republike BiH kada je sve krvavo počinjalo, a on se pojavio sa svojom ekipom poput specijalca vanzemaljca da nam kaže i pokaže da nismo u priči koja će ikada biti kriva i izgubljena. I da nismo izgubljeni u svojim nerealnim uvjerenjima i nadanjima.

Teško je onda bilo (pre)živjeti bez vjerovanja u nemoguće. Vikić i njegovi specijalci što su se kao duhovi pojavljivali istovremeno na više mjesta, tako smo ih doživljavali, bili su za nas to nemoguće što nas je držalo. Kao i Zajko i Enver Šehović gore negdje na Žuči, brdu za koje nikada prije nismo čuli. I još mnogi koji se više ne pominju. Vidim danas, da su ostali živi i na njih bi hajka. Druge su vizije o ovom sada imali. Slutili smo da su već tada svojim odnosom prema zastavi koju su nosili bili drukčiji od onih što su se unaprijed preko reda upisivali kao faktor velike sarajevske priče onda i za ubuduće. Njih, i pored zvučnih funkcija, nema u našoj današnjoj nostalgiji prema Gradu onda. Nije ni čudo, jer su dozvolili evo ovo što su "pravednici" u sistemu svekolikih nepravdi smislili protiv čovjeka što nas je čuvao dok smo pjevali o "snovima dok plove, a vatre još gore".

Takva je i ostala kapitalna razlika među njima, u nama. Bili su oni ubilježeni u razne frizirane historije, ovakve ili onakve, i oni koji su ostali urezani u pamćenje i osjećaj našeg očuvanog digniteta i intimne ljudske sreće jer smo bili dio zajedničkog koda.

Zašto sve ovo danas kada o Draganu Vikiću nema potrebe kazivati mimo onoga što je on sa svojim specijalcima već rekao na način koji nas je istinski činio ljudima, onda. Pa zato što priča o tom njegovom pogledu na svijet, život, zajedničku domovinu i sve ono što nemaju ovi koji kobajagi ganjaju pravdu i istinu preko njega, nije storija o njemu. To je priča o onome ko smo bili onda zajedno pa evo više nismo. Takozvani grad koji danas može optužiti Dragana Vikića za zločin protiv sebe onda, ili da odšuti tu optužbu praveći se da ne zna o čemu se radi, uz sve drugo nataloženo u ove dvije minule decenije, zaslužio je da se o njemu više ne razmišlja. Sjećanja doista treba ostaviti za onaj grad i godine koje zaslužuju nostalgiju jer se znalo ko je mali a ko veliki i zabune tu nije moglo biti.

Lažnim herojima oduvijek najviše smetaju istinski heroji. To je odavno literatura. Zato i pokušaji rušenja istinskih heroja uvijek mnogo govore o rušiteljima, i o društvu u kojem je to moguće. Sredine koje nisu u stanju da izdrže svoje heroje u normalnim okolnostima moraju da se zabrinu za svoju budućnost. Ako je uopće još imaju. U onom razvaljenom Gradu jesu carevali i kriminalci, ali nisu bili u većini, i nisu to mogli pored Dragana Vikića, njegovih specijalaca MUP-a i građana kojima je on pripadao, a oni pripadali njemu. I koji se eto baš zato sjećaju kako se i u nesreći moglo biti na trenutke sretan i nasmijan. Golemo je bilo tadašnje osjećanje da je sloboda u nama, ako je imamo snage dosegnuti. A imali smo s Draganom Vikićem i njegovom zastavom koju je nosio, čak i kada su mu pokušali skinuti opjevano ime sa nje. Tu nam je slobodu pronosio svaki dan baš onako kako je pjesma kazivala, "...ne razumijem, al u ljubav vjerujem..."

Eto tu neslobodu danas nose u sebi oni koji su i protiv nas što se sjećamo kako smo onda, uz Dragana Vikića, bili slobodni. A evo oslobodili se oni za koje smo vjerovali da su poraženi. Jadan je grad koji nije u stanju da sačuva one koji su ga odbranili od pritajenih "spavača" što su čekali i dočekali pobjedu svojih nesloboda. I to zovu pravdom.