Džaba sjećanja

Rijetko da neće. Ovaj put je minula, da ostanemo na svjetskoj sceni, bila toliko loša da je samo to argument kako nova ne može biti gora. A može i to. Ista neće biti. Pobjeđuju potpuno drugi ljudi i druge politike. Džaba sjećanja. Duga epoha varanja je završena. Istine i neistine određuju moćnici i sila medijska. I zločince i heroje u Alepu, i one koji su "good guys" i "bad guys" po svijetu uopće.

Sredine, varakanja, petljanja, obećanja jednog pa činjenja drugog više nema. Epoha kakvog takvog humanizma kao projekta je iscurila, a sada čak i vrijeme laganja da toga još ima. Čitav sistem vrijednosti je toliko promijenjen da se zlo hladno može prodati pod dobro i obratno. Samo ako će se naplatiti. Određenje pobjede i poraza nije više isto.

Tehnološka revolucija, brze komunikacije, nova pamet i mjerila (ne)uspjeha nisu u funkciji "pozitivne" globalizacije, humanizma i povezivanja. Sve je upakovano akademski u okvir liberalnog kapitalizma. Zapravo interesa i profita, čistog imperijalizma, međunarodno legalizirane otimačine, sile i politike koja tu silu logistički podržava i bombašima samoubicama, terorizmom, ideološko-vjerskim zaluđivanjem i bijedom. Valja zlo nahraniti. Da bi sve to moglo da se aktivira na potreban način, ubijeno je i novinarstvo na čije mjesto su ubačeni mehanizmi globalnog pranja uma. Naivnima fascinantno zvuči činjenica da u svijetu danas postoji naučni termin za projekte organiziranog zaglupljivanja, sofisticiranije kazano širenja neznanja ili "zamračivanja znanja". Robert Proctor, historičar znanosti s Univerziteta Stanford utemeljio je naziv za namjerno širenje neznanja – agnotologija! To je, kako kaže, proučavanje namjernih djelovanja širenja neznanja i prevare, obično da se proda neki proizvod ili dobije naklonost. Znamo šta "proizvod" i "naklonost" danas znače. U nastavku objašnjavanja fenomena, Proctor kaže: "Živimo u doba radikalnog neznanja te je čudno da ikakva istina dolazi do nas..."

Raspad svih dosadašnjih "sistema", logike međunarodnih odnosa i principa u Siriji i nadigravanje Amerike i Rusije ovakvo kakvo je sada, nisu došli slučajno. Današnji Bliski Istok proizvedena je krvava otimačka bitka za energente i njihove puteve, protiv onih koji se ne uklapaju na "pravu stranu" tog interesa. Otimači su stvari loše planirali, nisu uzeli u obzir novu realnost – vrijeme monocentrizma je isteklo a nije iskorišteno kako valja. Sirija nije Libija, ni Irak. Zato se ta drama i otela. Kapric i strah od poraza pred neprijateljem za kojeg su mislili da je mrtav, nisu dozvolili racionalno razmišljanje u onih što se smatraju "posebnima". Zapad je proglasio Rusiju monstrumom gorim od ISIL-a, samo zato što se ambiciozno vratila na veliku scenu a nikako to "nije smjela". Politika neće da se zapita, ali nekorumpirana, elementarna pamet to čini: Zašto teroristi, zašto izbjeglice, zašto "normalnost" vijesti o atentatorima, samoubicama - bombašima... Kako to da smo postali sretni što nas policajci naoružani do zuba prate u kino i u restorane?! Hvalimo se uspjehom što na koncertu na kojem je sto hiljada ljudi nije bilo terorista. Zašto su Al-Qaeda i Al-Nusra partneri najjačima.

Globalne i još uvijek vladajuće strukture odgovore na takva pitanja za sebe imaju. Podrška terorizmu za njih je profit. Interes da se zaustavi krv na Bliskom istoku je mimo interesa za neokonzervativce i tamo i bilo gdje drugo. Izazivat će je i dalje, uz zloupotrebu visokih tehnologija i mnogih medija koji više nisu novinarstvo već naručena agresija u sklopu agnotologije, nauke o zaglupljivanju. Tako su i mogući spinovi poput onog da je "rusko hakiranje" Hillary protiv Sandersa i zgrtanje para Clintonovih unaokolo – strateška opasnost za svijet! Da vidimo ko je sve objavio decidnu izjavu Assangea da "izvori hakiranih mailova u vezi s izborima u SAD-u hiljadu posto nisu u Rusiji!" Oni koji su cijelu strategiju te priče zasnovali na demonizaciji Rusije silno su računali s time da će se Putin upecati na Obamine sankcije i odgovoriti onako kako je njima trebalo – agresivno. Ne samo da nije odgovorio, već je naprosto ponizio Obamu, kazavši da će o tome razgovarat s Trumpom. 

To je ono što nije bilo, a sada jeste. Vrijeme snova o "humanoj globalizaciji", o "zajedničkoj Evropi otvorenih granica i kulturnih tradicija kao temelja zajedništva , uključujući i "drukčije i različite", prošlo je. Korporativni interesi u kojima je čak energetski lobi sada protiv vojno-industrijskog – jedan treba mir a drugi strah – određuju približavanje Trumpa i Putina umjesto gluposti sukobljavanja. Zato panika među konzervativcima u Pentagonu, "bivšem" State Departmentu i obavještajnim službama koje su smišljale Irak, Libiju, Siriju... Tu više nema mjesta ni za evropske kobajagi intelektualne mekušce i njihove starinske igrice, kao ni za ljude tipa Sandersa koji je imao šansu ali ne i petlje i pomalo okrutne odlučnosti da ide do kraja. Ni za nekog drugog Obamu koji je obećavao mnogo, oslanjao se na dobrohotnost i "uvjerenja", nemajući snage da vlastita obećanja ispuni. Zato u posljednji čas legat pokušava spasiti osvetama – Netanyahuu u UN-u jer ga je ovaj nadigrao u Palestini i tako ga ponizio na više načina, i Putinu nedokazanom optužbom za hakiranje jer ga je pobijedio u Siriji.   

Konačno, priča o Putinu i Trumpu. Rus je svojom politikom iznenađujuće silnih odluka i poteza prenerazio Zapad, ali time stekao kod mnogih u svijetu i (straho)poštovanje. Naravno, i velike neprijatelje. U Americi je, podjednako šokantno isplivao potpuno atipični Trump, navodno oličenje svega "antiglobalističkog". Greška je u tome što se udžbenička "globalizacija" degenerisala a on je shvatio kako, zašto i u kom pravcu. U toj ravni razumijevanja sile kao koncepta Trump je na istoj strani kao i Putin. Njih dvojica su se razumjeli. Bar za sada. Zajednički profit Exxona i Zarubežnjeva je u saradnji a ne u uzajamnom uništenju. Možda paradoksalno ali samo je to šansa u obračunu s atentatima po svijetu, za dovršetak rata u Siriji, za usporavanje izbjeglica... A ako sterilna Evropa shvati da je važno pomoći takvom trendu, a ne jahati na antiruskim sankcijama i podržavanju histerije što gura NATO na granice prema Moskvi – eto i njoj šanse za preživljavanje.

Dugovi glupostima iz minulih godina morat će se naplatiti u 2017. godini. Bitnije je, ipak, hoće li se shvatiti nova filozofija: Silu koja je postala premoćna treba okrenuti protiv sile! Samoubilački je dokazivati da si jači. Paradoks ovog trenutka je da nada postaju moćnici Putin i Trump. Oni što opstruiraju tu nadu su "fina politička gospoda" koja su vlastite karijere izgradila u ime, a zapravo zloupotrebom mira, demokracije i ljudskih prava. Za takvu igru teško da ima više mjesta uz ovu dvojicu brutalnih pragmata. Džaba sjećanja na nekad. Druga su vremena.