Damask za početnike

Nije čudo što je nebrojeno grobova po svijetu u kojima su sahranjena razna "prava". Opiranje ljudi prirodi i njenim zakonima uvijek je punilo te grobove. I još nešto. Kome nije bilo jasno kako se nama u Bosni, u ne toliko "geostrateškom" nasilju nad prirodom desilo to što se desilo, moći će da vidi kao na školskoj tabli u novoj storiji slobodno nazvanoj "Damask za početnike".

Hodao sam desetak dana po gradu koji je kroz hiljade godina opečatio istoriju na razne načine. Prepoznavao sam do nevjerovatnosti iste događaje pa i ljude – samo drugačijih imena – kao u Sarajevu gdje je sila nad prirodom već dovršila egzekuciju. Sedmicu poslije gledao sam kako "logistika" te priče obavlja svoje poslove u Bejrutu i unaokolo.

Normalni ljudi iz Damaska danas su tačno tamo gdje su bili normalni ljudi u Sarajevu onda. Neki već sada svjesni da nikada više neće biti ono što je bilo ali ne znaju šta će s time. Nemaju snage za drugo, za mijenjanje života. Ni mogućnosti. Neki su pragmatični, spakovali se pa otišli, ili su pred odlaskom. Jedni znaju da je zauvijek, drugi vjeruju da je nakratko. Nisam im objašnjavao na šta se to "nakratko" najčešće izrodi. Evo će ljeto pa će i sada nakon dvadeset godina na izlet u postojbinu objašnjavajući kako smo se promijenili. A i ne borimo se dovoljno, mnogo Arapa i malo alkohola. Sentimenti, šta li. Nekim Sirijcima što su ovdje, donio sam njihove baklave odande. Poslalo im.  

U Damasku sam, nećete vjerovati, sreo i mnoge Ćele, Cace, Zuke, Juke, Kruške... Ne zovu se tako, ali su pljunuti oni i oni njihovi. Ima doduše u Damasku i jedan Ćelo drugačiji. Korektan, realan i priznat u svom poslu. Poštuju ga. Bio Vikićev specijalac i ostao "specijalac" i tamo danas. Shvatio sve i otišao na vrijeme. Onim novim važnim "herojima" mimo ratišta kontrolni punktovi su radna mjesta,  oteti stanovi baze, a zemlja iscjepkana u krvi i u vlasništvu  mafiija – tržište.  Nad tim tržištem lebdi duh preluksuznog hotela "Four Seasons" u kojem su "Caffe "Lamborghini" ili "Caffe Di Roma". Kao iz rimskih luksuznih podneva i noći. Tamo nestašna djeca starih i novih bogatuna slave rođendane uz ciku i vrisku, a nebrojeni humanitarci iz bijelih džipova uz kolače i orijentalne mezetluke odigravaju svoju vješitu ulogu. Malom Sarajevu u odnosu na veliki Bliski Istok dobro poznatu.

Mi smo za Damask i okolo prije dvadeset godina bili trening utakmica.

Rezultat ne treba mjeriti ni brojem golova ni brojem živih i mrtvih na terenu i u publici. Uigravale su se strategija i taktika. Kako razbiti protivnika, ali i mnogo prije – obesmisliti igru. Kako svijet i publiku naučiti da stara pravila više ne postoje. Da onoga što je bilo, onako kako je bilo, više neće biti. Ni Šeherezade više nema. Ni Aladina.

Prolazio sam opet kraj kafane uz kapiju starog Damaska Bab Tuma u kojoj je nakad, prije rata,  bio ogromni poster Kuma, Don Corleonea, s podignutim prstom i čuvenom rečenicom: "Drži prijatelja blizu sebe, a neprijatelja još bliže..." Lani mi je gazda kafane rekao zašto postera više nema: "Neprijatelji nisu više što su vazda bili..." Ovaj put znali smo samo mahnuti jedan drugom u prolazu. Nije tu imalo šta novo kazati.

Za nove kreatore svega bili smo mali prije dvadeset godina. Onako kako su nas pospremili. Ćele, Cace, Juke, Zuke, Kruške i slični su otišli pod zemlju, sposobni fakini u maloj politici i velikom mešetarenju isplivali su na površinu, ono što se smatralo vrijednim među ljudima postalo je smiješno, a ono što je bilo za sprdnju sada je "in". Društvo rastureno, vrijednosti pometene. O tome je postignut dogovor niodakle dovedenih vazala. U suštini malih ali za veliku tragediju dovoljnih.  

Problem sa Sirijom je po svojim motivima mnogo veći.

Tamošnje varijante "A" i "B" uigravaju se na planetarnom nivou s istorijskiom posljedicama. Crtači različitih solucija su oni najmoćniji a sada interesno direktno sukobljeni. Partneri im opasni i u svojim ambicijama bolesni. Oni bi da na razvalinama Damaska, Aleppa, Homsa ili sutra Bagdada i Bejruta postignu sve što nisu mogli prije. Trezveni tamo – a takvi su uglavnom izvan novih igara – manje spominju  Washington i Moskvu a mnogo više, recimo, "novog sultana", "političkog manijaka Liebermana" i "pustinjske petro-histerike" iz Arabije. Realnost u kojoj bitni igrači jesu ovakvi, ne govori više o ratu i miru već o smislu same  politike. Pet hiljada godina Damaska danas se trese na tome. To mi je osjećanje bilo novo spram onog prije desetak mjeseci tamo.

Krvavi veliki lom, iako bez nafte, gasa, zlata ili atomskih rampi platili smo ovdje. I tu smo gdje smo. Još nas uče na silu da vjerujemo kako smo na pravom putu. Mali kakvi smo postali, vjerujemo u to i šutimo. Tamo se sada ljuljaju imperije sazdane na pravilima i genetici milenija. Nasilje nad nekadašnjim pravilima igara, i nad prirodom je potpuno. Sirija mora postati mala, rascjepkana i ponizna, Irak mora nestati, razni koljači moraju imati svoj vijalet, a čovjek može biti jedino identificiran po onome što nije njegova lična zasluga već ga je tako odredilo i svrstalo uz rođenje. I u tom toru mora služiti interesu  najjačeg.

Sve ovo tamo danas se naslućuje. Dobri i dalje vjeruju u pobjedu dobrote. Sumnjivci šute i odmjeravaju. Pragmatični su otišli i iz daljine sude. Beskorisno. Oni što su bez kuća nahrlili su u Damask više nego u Evropu. Zato je najstariji živi grad na svijetu bučniji nego ikad. Grad spolja u sadašnjoj "geostrategiji" srušiti spolja neće. Taktika je druga. Valja ga rušiti iznutra da bi se vladalo izvana. Hoće li uspjeti - ne znam. Ali da sve čine, vidio sam. Golema se sila namjerila na planetu i njene adete. Priroda će uzvratiti udarac, to je izvjesno.  

Priču o Damasku valja pratiti i učiti iz nje. Za početnike će biti važna.