Zoran Radmilović i Mihiz

Drugi dio pripovijetke Kazališni bifei –svratišta i stratišta.
Prvi dio možete pročitati ovdje

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz knjige Green Card 

Sa Zoranom Radmilovićem, zadnji put sam pio whiskyje na šanku noćnoga kluba “Duga”.

S nama je bio i Gaga Nikolić, na kome se teško primjećivalo pijanstvo. Zoki je, kao i uvijek, držao banak.

Držati banak značilo je preuzeti na sebe glavnu ulogu u sijelu. To, a da nije nasilno, mogu jedino maheri. Nadareni ljudi. Držati banak značilo je vješto balansirati kavanskim duhom, koji je osjetljiv i razigran, a često zna otići i u nepoželjnu smjeru. Bankaš je moderator, luda, vilenjak i kralj. Držati banak može jedino onaj tko je nekom intimnom radošću i poslanjem propatio svoje vrijeme i tko mu se može i podsmjehivati.

Takav bankaš bio je Radmilović. Jedan od najboljih i najuvjerljivijih. Kozer, duhovnjak i čovjek s onu stranu radosti. Savršeno je pričao viceve i zasmijavao sve oko sebe. Zvao me je “Hrvat”.

– Gdje si moj Hrvat... kako si moj Hrvat... sad ćemo ja i moj Hrvat...
I tako svaki put kad bi se sreli. Hrvat, Hrvat, Hrvat...
– Pa što ti Radeta zoveš Hrvat, kad je on Srbin – reče mu te noći Dragan, dolijevajući mu u čašu iz boce koja je stajala na šanku.
– Ne lupetaj gluposti, konjino jedna – počeo ga je Zoki častiti raznoraznim atributima. – Otkud Rade da bude Srbin? Pogledaj ga kako lepo i gospodski izgleda. Kulturan čovek iz Zagreba. Nije baraba ko ti ...
– Ajde, Rašo (tako me Gaga voli zvati) ... kaži mu što si, leba ti...
– Pa – počeo sam – otac i majka su mi Srbi...
Zakočio se naglo u pokretu. Kao da se nešto beskrajno tragično u tome trenutku dogodilo.
– I deda mu je Srbin... i baba mu je Srpkinja... – hihotao se tiho Gaga…

Zatvorio je oči kako je on to jedino znao činiti kad je želio nešto važno reći. Podigao je čašu do usana, držeći je nekim posebnim, samo njemu svojstvenim zahvatom. Zatim se okrenuo meni i gotovo priljubio nosom uz nos. Gledao me je onim svojim smiješnim prodornim pogledom i dramatski, kroz zube prosiktao...
– Otac i majka su ti Srbi?
– Da... – rekoh.
– Majka i otac su ti Srbi? – ponovno je upitao.
– Da.
– Lažeš!
– Ne lažem...
– Lažeš!!
– Ne laže... – smijao se pobjedonosno Dragan.
– Šuti, barabo! Tebe nisam ništa pitao!
– Zakuni se u Miru Banjac!
– Kunem se u Miru Banjac.
Gledao me je i dalje oštro i napeto kao da se radi o životu i smrti.
Zatim je ispio na eks svoj whisky i uzdahnuo:
– U, majku mu, gdje da sada nađem svog Hrvata?

Mihiz
U to vrijeme, predavao sam scenski govor na zagrebačkoj Kazališnoj akademiji. Klasa je bila mala. Svega četvero studenata, ali po svemu izuzetnih. Vera Zima, Željko Vukmirica, Darko Srića i Mladen Vasary. Napravili smo Krležine “Balade Petrice Kerempuha” za ispit iz scenskog govora, koji je bio uistinu uspješan, te smo ga, uz mnogo uspjeha igrali na maloj sceni teatra ITD.
Vera je svirala harmoniku i šarmantno se razvlačila tijelom i glasom, dajući predstavi šarm neke naše Edit Pjaf. Srića se svojim uvijek pospanim očima i pokretima gotovo slijepio s velikim basom. Vukmirica je nemilice tukao po gitari, često joj kidajući žice (što se savršeno uklapalo u kavansku verziju "Balada"), a Mladen Vasary je na njemu svojstven način svirao malu tamburicu i briljirao govoreći “Baladu o Štibri”.

Malo je stvari koje taj Čarobnjak-Vasary nije u stanju napraviti, te od svojih studentskih dana pa sve do danas jednako me očarava svojom vještinom i ljudskošću.

Te večeri igrali smo i “Moj obračun s njima” i “Pozdrave” i “Školu glume” i “Balade Petrice Kerempuha”. Čak smo doveli sa sobom i Enesa Kiševica da govori svoje stihove.

Često sam gostovao sa svojim predstavama u Ateljeu 212. Mnoge od njih su nekako posebno odjeknule baš u Beogradu.
– Pazi, bogati, što su Vidović i Šerbedžija napravili od ovog dosadnog komada – rekao je Mihiz poslije našeg gostovanja sa Stopardovim Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi.

Bilo je to vrijeme čudesne Mire Trailović, koja je znala upravljati teatrom i činila od Ateljea 212 kultno mjesto u Jugoslaviji. U tome su joj pomagali mnogi sjajni suradnici, među kojima su se posebno isticali Jovan Ćirilov i Borka Pavićević, koji su unijeli neki svjetski duh u naše kazalište. Bili su izgleda uvijek na pravom mjestu. Kad su se opirali miloševićevu režimu, prosvjedujući stajali su i branili duh. Kao i Nataša Kandić. Bila je to svečanost hrabrosti. Jovan je uvijek bivao pravedan i blag, što je u teatru gotovo nemoguće postići, no on je, na njemu svojstven način, u tome uspijevao, te je svojom visokom obrazovanošću i informiranošću, učinio mnogo da uz Miru Trailović pokrene i umjetnički oblikuje jedan od najvažnijih kazališnih europskih i svijetskih festivala – Bitef.

Jednom me je pozvao da sa svojim studentima napravim neku vrstu kazališnog hepeninga, koji bi trajao čitav dan u Ateljeu. Igrali smo na svim pozornicama. Doslovce smo okupirali teatar.

Poslije smo, kako to već biva, sjedili u kazališnom bifeu. Ja sam sjedio pored Mihiza. Pili smo rakiju. Kažu da je Mihiz običavao uvijek piti ono piće koje pije osoba sa kojom sjedi. Tako je, pamte, jedne večeri pio sery-brandy pored neke dame.

Bio je po svemu poseban. Glas mu je bio tih i nekako piskutav, ali svi bi se u kavani utišali kad bi se oglasio. Kad je govorio, govorio je eseje o kazalištu i prava je šteta što mnogi ti njegovi nadahnuti kavanski trenuci nisu zabilježeni.
Premda je znao govoriti dosta kritički o predstavama, režiji i glumačkim ostvarenjima, svi su voljeli njegovu bistrinu i duhovitost.

Jednom sam ga pobijedio u poker partiji koju smo igrali sa Mišom Radivojevićem i Aleksandrom Petkovićem, dok nam je Lepa Cana, Petkova žena a moja prijateljica, kuhala kave i otvoreno navijala za mene. Cana me je šminkala u mnogim filmovima a posebno dobro u seriji Nikola Tesla.
– Tek kad te našminkam i uredim ti frizuru, ličiš na frajera. Dođe mi da razmislim...

Naša poker partija lijeno se vukla kroz noć i nije se još nazirao pobjednik. A onda se odjednom skupio veliki banak. Bila je to runda večeri, kako se kaže, sa priličnim iznosom za naše kazališno-pokerske standarde.
– Pot – rekao je Mihiz, manirom iskusnog kockara.

Elegantnim i mirnim pokretima odbrojavao je novac, žmirkajući desnim okom koje mu je uvijek suzilo od dima cigarete, koju nije vadio iz usana.
Petko i Miša su bacili karte.
– Repot – rekao sam.
– Plaćam – rekao je gotovo i ne razmislivši.
Pokazao mi je dva para aseva s kraljevima, koje smo u kartaškom žargonu zvali “beton”, iako je po pravilima trebao sačekati da prvo ja pokažem svoje karte.
– Jedna od korisnijih stvari koju čovjek ima družeći se s vama glumcima jest da čitam sve vaše blefove – rekao je.
– Osim kad igramo na dame – rekao sam i pokazao tri dame.
– Naravno, pikova je kod mene – sjetno je dodao i nasmiješio se.
Znao je gubiti. U tim trenucima ličio je na ruskoga grofa, koji je u stanju sve staviti na kocku zbog časti ili dostojanstva.

U vrijeme ratnih devedesetih, nisam ga viđao. Znao sam da je uvijek bio umjereni srpski nacionalista, ali nikada šovinista. Kažu da je, kad su ratna kola krenula pustošiti zemlju ostavljajući iza sebe zgarišta i grobove, bio duboko potresen tom neočekivanom tragedijom.

Zatvorio se u svoj stan i više nije želio izlaziti na ulicu niti ikoga sretati. Samo je njegova brižna sestra dolazila k njemu i donosila mu hranu. Uz sestru mogla ga je posjetiti i kćerka Mila, kad bi došla iz Njemačke. Otišao je u izolaciju. Neki osobni zatvor. Kao da je, poput likova iz Dostojevskog sam sebe odlučio kazniti, svjestan tragedije, koju su izazvali srpsko-nacionalistički ćosićevsko-miloševićevski zanosi, u kojima je svojedobno prepoznao i dio svoje građanske krivice, jer ih je u samim počecima, na neki način razumijevao i podržavao. Vrsni esteta, kazališni teoretičar i mislilac, napisao je zadnji čin svoje drame, uzvišeno i pravedno, dokazujući vlastitim primjerom da katarza još uvijek postoji.

Nakon dvije godine potpune izolacije i isposništva, umro je u svome malom stanu u Beogradu, potpuno osamljen i razočaran.

Krležu nije mnogo ljubio i u osnovnoj jugoslovenskoj, estetsko-literarnoj podjeli, po kojoj su se pisci i umjetnici dijelili na krležijance i andrićevce, on je pripadao ovim drugima, iako je te večeri bio, kako je govorio, iskreno oduševljen onim što je čuo.

– Pa kad je to, bre, Krleža napisao? – pitao je, žmirkajući onim svojim suznim desnim okom i popravljajući mokru kosu od kapi kiše što su se prosule te večeri kroz otvoreni krov Ateljea 212, koji je moj prijatelj Žika -Dečko otvorio na moj znak baš u trenutku kad sam govorio pjesmu “Nad otvorenim grobom tužni zbore”.

Pljusak koji se u tih nekoliko trenutaka prosuo po publici, popraćen je burnim aplauzom. I Mihiz je volio tu moju “kišnu Krležijadu”. Odgovorio sam mu Krležinom rečenicom, koju je stari bard često ponavljao, a koju je rekao meni i Ristiću, u uredu Leksikografskog zavoda, završavajući naš razgovor, to jest njegovo predavanje o Jugoslaviji i nacionalnim pitanjima.
– Gospodo moja, sve sam ja to uostalom napisao, ali vi ništa ne čitate...
Prolazi vrijeme, nekako brže no što je do prije nekoliko godina teklo.
Ne uspiješ se ni okrenuti pošteno oko sebe, a već se ljeto na ljeto spojilo.
I moji omiljeni kazališni šankovi, postaju napušteni brodovi. Mnogi od mornara su popadali u more ispivši svoje količine ruma do dna.
Ponekad, kad naiđem do Beograda i Zagreba, svratim do svojih omiljenih bifea. Popijem sok sa Cveletom i razgovaramo o filmu, Makavejevu i Miši Radivojeviću.

Lenkin omiljeni glumac Tika Stanić više ne pije. Pera Kralj više ne pije.
U Zagrebu piju neka djeca, s kojima ja ne pijem. Još samo Gaga Nikolić, kao naš kazališno-pozorišni Don Quijot (a i nalik je malo na njega), priča svoje i naše priče i pridržava rasklimani kazališno-pozorišni šank.