Vladari loših naroda

Cijela je ta priča o dobrim narodima i lošim vladarima poznata. Desi se, jednostavno se desi, da svijet, svojom voljom, pun emocija i nadanja, nekada vilama i puškama, nekada olovkama i na izborima, moć podari luđacima pod kojima onda decenijama izdiše. Plamen revolucije lako se rasplamsa, pa sprži one što su se oko vatre okupili. Drukčije kazano: krene narod po bolje sutra, a probudi se u logoru, u najboljem slučaju poluotvorenog tipa. U nešto češćem, u klasičnom koncentracionom.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Nije se do sada desilo, barem nije zabilježeno i ne piše u knjigama, da je neko, nekada, negdje i nekako, potrošio vrijeme, podmetnuo leđa, oznojio se, iskrvario, sve s namjerom da mu bude gore. To što je, ponekad, ispadalo gore od najgoreg, e jebi ga, za to nema objašnjenja: jednostavno se desi.

Naravno, sve navedeno ne važi za nas i kod nas, ma koliko uhu godile priče o tome da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, samo da u Bosni i Hercegovini narodi imaju vlast goru od sebe. Možeš mislit'...

Rekoh već, desi se, moguće je, da se narod, bilo koji, zajebe, što u revoluciji, što demokratskim putem, ali da to radi predano i uporno, svake četiri godine, na izborima na kojima ima kandidata kao biračkih mjesta, e to nije slučajno, niti je usud.

Bosna i Hercegovina, njeni narodi, nikakav problem nemaju s vlašću. Vlast je takva – kakva je, nova ili stara. Narodi u Bosni i Hercegovini, također, nemaju problema ni sami sa sobom. Oni hoće, da, upravo tako, hoće da im bude loše, vole, prosto vole da su gladni, da ne rade, da se nadaju kako će sto godina biti mir, a spremni su za rat koliko sutra. 

S vlašću i narodima u Bosni i Hercegovini, problema imaju samo budale. Mi, budale, čijim ušima tako godi ona priča o zlim vladarima i dobrim ljudima koji su ih, imajući sasvim druga očekivanja, doveli do trona. 

Bosna i Hercegovina je, kažu, jedna dobra zemlja. Valjda jeste, otkud znam. Samo je, što bi rekao Marko Vešović – istina za Crnu Goru, ali septičke jame su svugdje septičke jame, makar ih negdje zvali i muzejima – zagađena ljudima: punoljetnim građanima s pravom glasa, za koje je teško reći kada su gori, dok apstiniraju od izbora ili dok idu na biračka mjesta s ličnom kartom i punom spremnošću da još jednom, dvadeset i sedmi puta, kao pogriješe. 

Nakon rata, pa do 2002. godine, opći su izbori održavani u nas održavani svake dvije godine. Od tada, kao i drugdje, glasa se svake četiri. Ovo je, čisto da se podsjetimo, 2014. godina. Pobijedila je, za promjenu, kod Bošnjaka SDA, dok je bošnjački član Predsjedništva – Bakir Izetbegović. Hrvati su, normalno, bili za HDZ i Dragana Čovića, dok su se Srbi lijepo, po pola, podijelili na glasače SDS-a i čuvara tekovina ranog SDS-a, Milorada Dodika. 

Tako je praksa opet poništila priču o potrebi za novim ljudima u politici, o zamoru biračkog materijala, o narodu sitom praznih obećanja... O još nečemu, samo se ne mogu sjetiti o čemu.

Nije ni to loše, uvjetno rečeno, naravno: barem znamo šta slijedi. A slijede pregovori i prekid istih, kriza institucija, lajanje i režanje, juriš na telekome i elektroprivrede, pola miliona riječi o svetim ciljevima i minimumima ispod kojih se neće ići po cijenu da na nas, neke nas, padne atomska bomba, nezaposlenost, uzaludna zaposlenost, bijeda, jad, glad... možda opet i kakav kijamet ili, zašto da ne, ebola, pa međusobne čestitke za vjerske praznike, nabrajanje mrtvih i neprimjećivanje živih, planovi koji se ne mogu ostvariti jer oni drugi neće, a i da hoće, previše je igrača u talu, izgradnja i razgradnja, al' odjednom... 

Demokratsko pravo svakog pojedinca je da bude kreten.

Dobro došli, dragi sunarodnjaci, u još jedno reprizno izdanje historije. Emitira se na vaš zahtjev. I opet će, ne morate se brinuti ako ste zbog bolesti i opravdanog odsustva prisiljeni propustiti programski sadržaj.

Jürgen Todenhöfer, bivši njemački političar i poslanik u Bundestagu, piše u jednom tekstu kako je „život suviše kratak da bismo stalno izbjegavali istinu“. Za njom, tom istinom, kod nas se ne mora tragati. Ne treba, ustvari, ništa raditi, osim pogledati oko sebe i ne kriviti ono što se vidi, jer izgleda drukčije od očekivanog.

Sve okolo, ali sve, je rezultat volje građana i naroda Bosne i Hercegovine. Onih što, inače, sve znaju: i ko se i kako obogatio i ko je kakav i čiji je i zašto i šta su imali pa nemaju i šta je bilo i šta će biti. Samo što, eto, vole da im je ružno. Ružno, da ne bude zabune, ako se gleda iz perspektive nas, budala, uvjerenih da su ustvari oni, ti građani i narodi, samo vješto varani svih ovih godina, ali da se moraju, jednostavno moraju, konačno dozvati pameti, jer, eto, desi se, ne jednom i ne samo jednima, da do trona dovedu one pod kojima će decenijama izdisati, naričući nad iznevjerenim očekivanjima. No, dođe vrijeme pa se i to promijeni... 

E, to se ovdje ne dešava. Izgleda da, fakat, nema potrebe. Većini, možda, nije dobro, ali hoće, želi da joj je tako i nikako drukčije. Demokratsko pravo svakog pojedinca je da bude kreten. Isto pravo imaju i narodi. Konstitutivni. Dakle, uživajte, dragi sunarodnjaci. Vas, lijepo ste to pokazali u nedjelju, ne treba žaliti. Vas treba gaziti. Jer vi to hoćete, zar ne? Ili ste opet, dvadeset i sedmi put zaredom, prevareni?

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.