Vidovita Azira spašava muzeje

Piše: Vuk Bačanović

Pored vijesti o srednjoškolskom uspjehu Bakira Izetbegovića, vehabijskoj kupovini srpskih zabiti, ili o tome kako su sarajevski revizori pljačkali naivne turiste u novogodišnjoj noći, nekako se kroz novine provukla i tema o zatvaranju Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine (bivšeg Muzeja revolucije). Bosanskohercegovačka kolonijalna birokratija je tako, nakon Zemaljskog muzeja i Umjetničke galerije, dala svoj doprinos dokusurivanju još jedne kulturno-naučnu instituciju, dok slična sudbina uskoro čeka i Nacionalnu univerzitetsku biblioteku.

Šta se, međutim, moglo i očekivati od Dodikovog četničkog birokrate Sredoja Novića i njemu sličnog soja sisača budžeta u ovom ili onom državnom/federalnom/kantonalnom vijeću/odboru/pododboru za izbor odbora za upošljavanje zamjenika sekretarice višeg tajnika u agenciji za kontrolu biroa za nadzor nadzirača javne potrošnje? Odgovor je jasan već iz samog pitanja.

To nam, međutim, ne govori ništa o  obskurantizmu akademskih “branitelja” muzeja i drugih ugroženih javnih naučnih institucija i o tome kako su im upravo oni - a ne polupismeni birokrati - zadali mnogobrojne udarce, pa i posljednji (udarac zakucavanja posljednjeg eksera u mrtvački sanduk).

Ne, nema tu mjesta mudrolijama bjelosvjetskih mešetara i new age mesija tipa Semir Osmanagić, o tome kako bi se sve riješilo otvaranjem čajdžinice, kafedžinice ili neke slične birtije u muzejskom kompleksu. Da je to tako, Historijski muzej bi odavno cvjetao zahvaljujući iznajmljivanju dijela svoga prostora kafiću Tito, u vlasništvu Amira Ibrovića, trenutno obnašajućeg šefa kabineta, člana Predsjedništva BiH Željka Komšića.

Ne, nema tu mjesta skorojevićkom izrugivanju osoblju muzeja, izmučenom ratom, tranzicijom, hladnoćom i zanemarivanjem.

Pa ipak, tu ima mjesta gađenju nad postupcima akademije, koja “braneći” kulturno-naučne institucije BiH, nemaju reći ništa ni o kulturi ni o nauci, već samo o nacionalističkim, klerikalnim ili patriotskim ideologijama čiji su sljedbenici. Upravo je ova akademska elita (u koju se ubrajaju i autori psihotičnih nacionalističkih i fašističkih škrabotina), pacifikovala studentske proteste povodom zatvaranja Zemaljskog muzeja i cjelokupan događaj svela na beskrvne i jalove, hiljadu puta izrečene, govorancije, koje ne služe ničemu osim samopromociji. Upravo je ova dobro uhljebljena akademska elita, na deseto mjesto stavila stavila radnice i radnike Zemaljskog i Historijskog muzeja, a glavninu svojih javnih nastupa posvetila “ugroženom identitetu”, “napadnutoj državnosti”, “anti-bosanskim snagama”, “gubitku historije” i drugim pseudonaučnim desničarskim ispadima.

Ukoliko se kulturno-naučne institucije smatraju mjestom kreiranja “identiteta”, a ne mjestom gdje će se naučno objasniti kako moderni identiteti nastaju, onda nam je jasno s kakvom “naukom”, “kulturom” i njihovim “čuvarima”, imamo posla. To su takvi čuvari, koji će mrškati studentske aktiviste, hladno izignorisati poziv na okupaciju Zemaljskog Muzeja, da bi im se vrhunac “protesta” sastojao u slikanju pored stećaka. Baš kao da su nesvjesno poželjeli simbolički sahraniti muzej pored ovih višestruko mistifikovanih srednjovjekovnih nadgrobnika. Samopromocija u kanalizaciji je za akademiju još uvijek profitabilna samopromocija.

Ali, tako to biva sa mračnjacima. Ko mrška i smiruje studente radi očuvanja integriteta vlastite zadnjice, ne može završiti u zagrljaju ni sa kim drugim, nego sa klerom! Umjesto da započne sa okupacijom i blokadom Zemaljskog i Historijskog muzeja i time privuče pažnju cjelokupne svjetske naučne javnosti, akademija je riješila da odradi besplatan PR reisul-ulemi Mustafi Ceriću i proglasi ga svojim zaštitnikom i zastupnikom.

Ima li kraja akademskom udvorništvu i bijedništvu? Umjesto da pokaže minimum dostojanstva “najastarija kulturno-naučna institucija” je prihvatila status ubogog prosjaka, koji ovisi o džamijskim sergijama. Podsjetimo se, radi se o milostinji istog onog čovjeka koji se onomad penjao na Osmanagićevu “piramidu” u Visokom i pozivao da se klanja i posti, kako bi se ista što brže pojavila. Onomad je, doduše, dobar dio današnje “zabrinute” akademije također sljedio reisa u podršci Osmanagićevim new age fantazijama i prevarama, sipajući drvlje i kamenje po onima, koji su se, mrvicom razuma, tome protivili. Sada su, međutim, svi izjednačeni u ništavnosti, splektarstvu i podlosti.

Šta je naredni korak? Nakon što se, u zamjenu za redovan obrok uposlenika u javnoj kuhinji, “učenje vlastitom identitetu” prepusti zagovaraču pseudonaučnog kreacionizma, reisu Ceriću, kada kroz muzej prodefiluju i nadbiskup i vladika i vrhovni rabin i Društvo za svjesnost Krišne i Jehovini svjedoci i adventisti i Crkva Satane i, napokon, vidovita Azira sa svojim kašikama; kada svako od njih iz svoje kase doda obol očuvanju svoga segmenta “identiteta” u ovoj i drugim naučnim institucijama, šta nam preostaje?

Da ukinemo državno finansiranje osnovnih i srednjih škola i visokoškolskih ustanova i da ih učinimo ovisnima o milodarima vjerskih zajednica? Da udvornička i snishodljiva akademija, uz pristojnu mjesečnu naknadu, na kraju ukine sve ove “bespotrebne” institucije i kreiranje “identiteta” u potpunosti vrati pod ingerenciju vjerskih zajednica? Kod njih novca, očigledno, ni u krizi ne može usfaliti, a po udvorničkoj sitnočaršijsko-mračnjačkoj ideologiji: ko plati, taj i klati. Neće oni nama identitet prilagođavati nauci. I tako se to zgodi još jednom, u zemlji hodajućih eksponata, na brdovitom Balkanu u 21. vijeku.

Vezano: Treća je pala: Historijski muzej je zatvoren
Muzej: NIje li došlo vrijeme za promjene