Štrajkači, 'građani' i socijaldemokrati

Piše: Vuk Bačanović

Prošle sedmice, 22. septembra centar Evropske unije, Bruxelles bio u potpunoj blokadi. O čemu se radilo? Nekoj specijalnoj sjednici Evropskog parlamenta o tome kako se pozabaviti neizbježnim bankrotom Grčke! Ulični čistači su odlučili malko „terorizirati“ građane. Blokirali su tunele koji povezuju dvije glavne prometnice sa centrom grada. Nešto kasnije su ovi „teroristi“ jajima zasuli zgradu gradske uprave Bruxellesa. Razlog ovog nečuvenog terorizma nad poštenim građanima Bruxellesa i javnom imovinom koja se uzdržava od njihovih poreznih izdataka, jeste najava smanjivanja radničkih plata za 150 eura, kao i djelomičnog ili potpunog privatiziranja javne kompanije Net Brussel.

Jedan od bešćutnih radnika koji je tog dana odlučio terorizirati mirne građane Bruxellesa je tom prilikom izjavio: „Šta bi trebalo da radimo? Želite li možda da prošetamo gradom i potom organizujemo piknik? Mi moramo pokazati da smo ljuti. Ljudi koje ste mogli vidjeti na ulicama nisu djeca. To su radnici koji su ljuti i koji imaju prokleto pravo da urade ono što su učinili.“

Iako je nadasve poštena građanska regionalna vlada Bruxellesa tužno cviljela kako se „ne može naprijed“, ukoliko „svaka reforma isprovocira ovakvu opoziciju“, na kraju su morali popustiti terorističkom pritisku i odustati kako od smanjenja plata, tako i od privatizacije kompanije.

Belgijski „teroristi“ su, dakle, uspjeli. A šta je za to vrijeme bilo sa njihovim sarajevskim radničko-terorističkim kolegama? Bestidni teroristički radnici višestruko-upropaštavanog Gradskog saobraćaja Sarajevo (GRAS-a) su se drznuli stupiti u štrajk, tražeći ovjeru zdravstvenih knjižica, uplatu zaostalih penzionih osiguranja, plate, toplog obroka i regresa, obnovu raspadajućeg voznog parka, kao i pismenu garanciju da će sve što se traži i biti izvršeno.

Pohlepni radnici GRAS-a su, u svrhu ostvarenja svojih nerazumnih zahtjeva, pribjegli nečuvenoj mjeri: odlučili su terorizirati građane glavnog grada BiH dvodnevnom obustavom rada. Tramvaji, trolejbusi, autobusi i minibusi su prestali saobraćati. Lokalna kantonalna i gradska vlast, a poglavito kadrovi Socijaldemokratske partije izrazili su svoje zaprepaštenje nečuvenim postupkom fanatičnih radničkih terorista.

Gradonačelnik Sarajeva Alija, plemeniti, Behmen je pokušao bezobrazne i drske borce za elementarna prava nekako umoliti da iskažu solidarnost prema „bolesnima, starijima, iznemoglima, djeci i trudnicama“.

Međutim, njihova hladna i nemilosrdna srca nisu se smilovala nad nezamislivim patnjama sarajevske nejači. Ministar (još uvijek u ostavci?) Emir Suljagić je potom preko kantonalne televizije zavapio kako je drskošću sebičnih uposlenika ugrožena „sigurnost naše djece“. U konačnici je Općinski sud u Sarajevu zaprimio tužbu KJKP GRAS (odnosno uprave preduzeća) protiv Samostalnog sindikata koji djeluje pri tom preduzeću, a radi zabrane štrajka. Sud je odmah stao u odbranu svekolikog ugroženog građanstva Sarajeva i zakazao ročište za četvrtak 29. septembra u 13.30 sati. Tek su se tada okrutna srca sindikalaca smekšala i pristali su, uprkos protivljenju najokrutnijih među njima, pokrenuti trolejbuse, a ubrzo zatim i tramvaja.

Plemenitost sarajevskih vlasti i svekolikog građanstva toliko je ganula predsjednika terorističkog štrajkačkog odbora Senada Silajdžića da je, sa suzama u očima, obećao građanima dvodnevnu besplatnu vožnju, u znak izvinjenja za prouzrokovanu patnju i teror koji se može mjeriti samo sa četverogodišnjom ravnogorskom opsadom.

Sarajevski teroristi pokazali su se, kako smo vidjeli, daleko manje uspješnima u svojim pokvarenim nakanama od svojih belgijskih kolega. Vlasti su se, doduše, smilovale da isplate zaostalu platu, a za ostalo... pa, vjerovatno će se o tome razgovarati kada se za to „steknu uslovi“, kao što su obećavale i prethodne vlade, koje su postavljale direktore koji su preduzeće i doveli do propasti! Ali stani malo! Ako su za propast preduzeća odgovorni direktori Ibrahim Jusufranić, a iza njega Šaćir Boškailo, odnosno stranke koje su ih postavljale na funkcije, kakva je u svemu uloga opasnih radničkih terorista koji su, umalo, pokušali izvršiti neviđen teror nad nedužnim građanima?

Spominju se brojni slučajevi nepotizma, zapošljavanja u zamjenu za mito, dovođenje rodbine, pretrpavanje firmi „tehnološkim viškom“. Pa, ipak, višak zaposlenih u javnim firmama može značiti samo jedno: visok stepen nezaposlenosti, odnosno nemogućnost zapošljavanja bilo gdje drugo za platu od koje se može živjeti. Može li se, u tom slučaju, radniku koji je „višak“ zamjeriti što pokušava spasiti takvo radno mjesto, pa čak i nekoga potplatiti da bi ga zadržao? Može li se zbog toga osporavati njegovo pravo na štrajk? Kada je u pitanju mito, mora se uzeti u obzir drastična razlika između onoga ko se na korupciji bogati, i onoga ko je prisiljen da  joj pribjegne radi poboljšanja vlastite egzistencije.

Oni koji se na radnike GRAS-a ostrvljuju nazivajući ih divljacima i seljačinama koje su se odnekud „naselile“ plativši za radno mjesto, vjerovatno su nebrojenu puta sami bili prisiljeni tutnuti doktoru „kovertu“ u ruku, baš kao i potencijalnom poslodavcu.

Kapitalistički proizvodni odnosi se, na kraju krajeva, temelje na korupciji, a razna „ugrađivanja“ su različita samo po formi, ali ne i po suštini. Sama kampanja za izbor predsjednika SAD je legalno podmićivanje! Zar ćemo zbog toga licemjerno, puni gađenja, gledati na onoga ko joj je pribjegao da pribjegne idiotizmu života u nekoj selendri podno Peštera i dobije posao od kojeg može, koliko-toliko pristojno živjeti? To je već problem sarajevskih malograđanskih stavova o kojima bi se mogla napisati cijela studija. Logika „šta se oni bune, kada ima i manje plaćenih od njih“ odavno je beznadežno metastazirala u „pameti“, koja nije u stanju razmišljati drugačije nego na relaciji Sebilj – Marindvor.

No vratimo se suštini. Ko je kriv za radničku muku, bez obzira odvijala se ona u GRAS-u, banjolučkom Jelišingradu, ili pak rudniku Kakanj? „Teroristi“ koji se bore da prežive i osiguraju svojim porodicama egzistenciju? Današnja socijaldemokratska vlast misli tako. Ali nije uvijek bilo tako. U aprilu 2009., kada su teroristički radnici GRAS-a štrajkovali radi gotovo identičnih razloga Kantonalni odbor SDP (KOSDP) Sarajevo je bio prvi koji im je pružio podršku. U SDP-u onomad smatrali da je za situaciju u GRAS-u odgovorna Vlada KS i pozvali na njenu ostavku.

Razlozi zbog kojih je SDP najvećim krivcem smatrao Vladu KS-a bili su „ignoriranje mjera koje je usvojila Skupština KS-a u komunalnoj privredi, nepostojanje vizije i strategije izlaska iz krize i višegodišnjeg problema s preduzećem GRAS te neizvršavanje obaveza iz zakona i kolektivnog ugovora.“

Zanimljivo je da je jedan od zahtjeva bestidnih terorističkih radnika bio upravo „primjena kolektivnog ugovora o radu“. Predsjednik KO SDP-a Damir Hadžić bio je među prvima koji se tada pojavio među terorističkim seljačinama kako bi im iskazao punu podršku. No, kao što vidimo, suze pokajnice čine čuda. SDP ne samo da više ne podržava terorističke radničke „izgrede“, nego je primijenio cijeli niz mjera da pokajanju privede i one koje je nekada podržavao. Ne bunite se, ljudi! Plemeniti socijaldemokrati plaču kad to radite!