Steve G. - igrač iza svog vremena

U subotu, šesnaestog maja, Steven Gerrard odigrao je posljednju utakmicu za Fudbalski klub Liverpool. Izašao ja na Anfiled u pratnji tri kćeri, progutao knedlu, pogledao oko sebe, preko Kopa, pa istočne i svih ostalih tribina, udahnuo duboko... I nekih sto i nešto minuta poslije je završila jedna epoha.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

„Steven Gerrard je najbolji vezni igrač na svijetu“, rekao je jednom prilikom Zinedine Zizou Zidane. Kada se kaže Zinedine Zizou Zidane, to zvuči kao Josip Broz Tito, a kada se kaže Josip Broz Tito ili Zinedine Zizou Zidane, zna se šta to znači i na šta se tačno misli.

„Ne, gospodine Zidane, ja nisam najbolji“, odgovorio je Steven Gerrard pristojno, kako i priliči finim ljudima, onima što su kod kuće na vrijeme naučili reći hvala i molim. 

U povijesti neće pisati kako je Steve - rečeno jezikom vremena u kojem je poštenom narodu poduzeće bilo druga kuća - cijeli svoj radni vijek proveo u organizaciji udruženog fudbala iz Livrepoola. On, Gerrard, još će malo, do penzije, trčkarati pred Amerikancima za velike pare, ali to je, je li, za historiju kao nauku, za fudbal kao igru, za Liverpool kao klub i za njegove navijače kao takve, važno taman koliko i rezultat utakmice protiv Crystal Palacea. Možda će već dogodine Steven Gerrard prvi i jedini put u svom životu osvojiti neko nacionalno prvenstvo, ligu koja, uzgred, uopće nije loša, no to će za mitove i legende o kapitenu koji se rodio u Liverpoolu, navijao za Liverpool, zaigrao za Liverpool, postao kapiten, podigao pobjednički pehar Lige prvaka jedne noći u Istanbulu, ostati, kao i onih jedan na prema tri, prosto nevažno i nekorisno. 

Za priču u njemu najmanje je, ako je ikako, bitno to što nikada, ali nikada, nije bio prvak Engleske. Jer da se neko, može naš Džeko, zašto da ne, nakon što je postao prvak Engleske, nekako i neki dan uvukao u kožu Stevena Gerrada, mogao bi lijepo, svojim riječima ispričati je li veće dobiti pehar ili na oproštaju izvesti djecu pred pune tribine, da vide ko je, ustvari, njihov tata: planina zbog čijeg će prezimena, tako im grah pao, ma šta radile u životu, prvo biti kćeri Stevena Gerrarda, pa onda, možda, doktorice, glumice, nuklearne fizičarke.... 

Iako je kopačke razdužio neki dan, Steven Gerrard je poodavno pripao prošlosti, ako je uopće iz nje ikada i stigao. No, nije to nimalo loše, sasvim suprotno, to je ono dobro i ono čega zapravo od subote više nema na Anfieldu. Moderni, korporativni fudbal ukinuo je emocije poput Gerrardovih i mogućnost da Ligu prvaka osvoji, recimo, Crvena zvezda, da Partizan igra u finalu tog takmičenja, da Željo dođe do polufinala Kupa UEFA, Hajduk otpusti trenera zbog poraza od drugog najbolje Ajaxa svih vremena, a Aberdeen uzme Kup pobjednika kupova... 

Steven Gerrard je možda i posljednja velika priča o narodnom fudbalu

Bivši kapiten Liverpoola pripadao je vaktu Asima Ferhatovića, Ivice Osima, Fuada Mulahasanovića - dobu u kojem su pomenuti sve svoje važne igračke godine proveli na istom mjestu i često istim putem išli da se upišu u pionire, pa da treniraju s kadetima i juniorima, postanu prvotimci, da bi, prije nego će debitirati, provjeravali ko sjedi na njihovom mjestu na tribinama. 

Steven Gerrard je možda i posljednja velika priča o narodnom fudbalu. Nisu to, jer ne mogu biti, igrači iz Barce, Reala, Bayerna, iako su neki od njih, također, od djetinjstva u istom dresu: ima, evo, dvadeset i pet godina kako se u Barcelonu, Real i Bayern dolazi, kažimo tako, po vrhunac karijere, dok se iz Liverpoola odlazi radi vrhunca karijere. Frtalj vijeka Liverpool je veliki klub, ali nije veliki tim, bez obzira na magičnu 2005, na prošlu sezonu, na sve Suarezove golove i Gerrardove lopte s očima...  

Bivši, a vječni kapiten je, istina, igrao oko kuće za dobre, velike pare, ali je veće odbio makar tri puta, koliko ga je već Jose Mourinho zvao i nudio mu da bude prvak Engleske, Italije, Španije... Nije otišao. Njemu je, eto, bilo golemo, najveće na svijetu, igrati u klubu za koji je navijao, postati kapiten i pošteno zaraditi da mu se Kop zahvali za sjećanje. 

Liverpool – i grad i klub, duhovno se nadgrađuju onim što su bili i onim što je bilo i tu se lako, strašno lako, identificirati s njima. „Svi ćemo slaviti kada Margaret Thatcher umre“, pjevali su navijači na Anfieldu veselo poskakujući i čekajući da nekadašnjoj britanskoj premijerki istekne biološki rok trajanja. Nisu je mrzili samo zbog tragedije na Hillsboroughu u kojoj je poginulo devedeset i šest navijača Liverpoola – jesu i zbog toga, itekako – već zbog ekonomske politike kojom je praktički deindustrijalizirala Ujedinjeno kraljevstvo, a radničke i lučke gradove pretvorila u mjesta u kojima je kontinuitet poštenog rada zamijenila propast u kontinuitetu. A baš je takav bio Liverpool: bilo je u njemu sasvim moguće da muž i žena rade u neposrednoj proizvodnji ili, recimo tako, odmah oko nje, izrode djecu, djeca mirno rastu slušajući vikendom huk s Kopa, pa se neko uhvati lopte, a neko gitare i postane Paul McCartney ili kapiten mjesnog fudbalskog kluba, onog važnog, ne onog u kojem igra Muhamed Bešić.

Danas je isti taj Liverpool, kako grad, tako i klub, veliki muzej: skoro sve važno što je za pokazati, pripada prošlosti – od dokova, preko mjesta s kojih su kretali Beatlesi, do tablica engleske lige na kojima je na prvom mjestu klub Iana Rusha, Kinga Kennyija Dalglisha, ali prvo Billyija Shanklyija i do neki dan Stevena Gerrarda. 

Nije svih ovih godina Steve G. predano radio na tome da pokaže kako je bilo nekada, već kako treba biti, bez obzira na mogućnost neograničenog povećavanja zarade. E zato nikada nije bio prvak Engleske. On se, naime, igrajući lopte, bavio mnogo ozbiljnijim stvarima od trke za peharima koje, inače, na veliko kupuju bolje stojeći Rusi, Arapi i oni njima slični koji nikada ne mogu razumjeti na šta je Aleksandar Saša Hemon mislio kada je rekao: „Ponosni sam vlasnik dresa 'Liverpoola' koji mi je Kenny Dalglish, prije nekoliko godina, potpisao. Taj dres svijetli u mraku“. I taj, tačnije. Kao i onaj s brojem osam na kojem piše: Gerrard.  

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.