Srebro u lošim vremenima

Blistavo...:  Semir Halčić, Salih Begzadić, Rijad Krajinović, Andrej Živković, Muamer Begić, Hasan Begić i Almir Muškić su napravili veliku stvar: oni su drugi na svijetu, srebrni na Svjetskom prvenstvu u fudbalu. Dobro, ne onom na velike, već na male, ali ko god misli kako je lako osvojiti srebro u bilo čemu, neka odmah, sam sebi i iz sve snage, opali šamar.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Njih sedam je do finala i poraza od domaćina Čilea vodio Elmedin Škrebo, inače, u radno vrijeme, socijalni radnik. „Fantastično iskustvo za naš tim, sve nas iz reprezentacije. Imamo nove prijatelje diljem svijeta. Ljudi nas cijene, naši igrači su ih zadivili u pojedinim mečevima. Napravili smo odličnu stvar koju niko od nas neće zaboraviti do kraja života. Uradili smo i odličnu promociju za državu Bosnu i Hercegovinu jer SP je pratio veliki broj medija iz cijelog svijeta. Hvala još jednom svima koji su nam pomogli da bismo uopće došli na SP u Čile. Hvala i svima koji su nam čestitali na osvajanju planetarne srebrene medalje”, kazao je Škrebo. „Naš uspjeh ovdje u Čileu je uspjeh za cijelu Bosnu i Hercegovinu i neka bolja vremena u našim, ali i životima svih ljudi u našoj zemlji“, poručili su reprezentativci, a prenijela Agencija Anadolija.

...a tužno: Semir Halčić, Salih Begzadić, Rijad Krajinović, Andrej Živković, Muamer Begić, Hasan Begić i Almir Muškić su članovi fudbalske reprezentacije beskućnika Bosne i Hercegovine. E, tu više razloga za slavlje nema. Kao što nema ni potrebe za uobičajenom onanijom o našim velikim srcima, snazi našeg čovjeka, Bosancima i Hercegovcima koji, unatoč svemu, nađu snage da pobijede Sloveniju, Kazahstan, Argentinu, Peru, Hong-Kong, Kanadu, Poljsku i Škotsku, te odigraju neriješeno s Rusijom i Litvanijom. Da ne bude zabune: nije problem reprezentativaca što zadovoljavaju jedan od jedanaest kriterija za učešće u nacionalnoj selekciji beskućnika; njihovo je da zajedno sa selektorom Škrebom slave i prebiru uspomene na neke dane koji su bili tako dobri, kao da pripadaju tuđim, sretnijim životima. Ostalo je - do nas. Preciznije: i do nas.

Stanovanje je elementarno ljudsko pravo, rekao je El Commandante

Nešto kao nekada: „Stanovanje je elementarno ljudsko pravo. Isto misle i mnogi stanovnici Venezuele. Moja rođakinja ima troje djece i nema visoka primanja, a dobila je velik stan, s obzirom na broj djece. Da nije dobila stan, ne bi si ga mogla priuštiti. Nama je to normalno, jer zašto bi neka naftna kompanija dobro živjela, a mi umirali od gladi?“, rekao je za Jutarnji list Ricardo Luque, venecuelanski pjevač sa zagrebačkom adresom, komentirajući smrt Huga Chaveza. Venecuela, iako i oni znaju lopte, nije imala ekipu na Svjetskom prvenstvu odigranom u Čileu. Stanovanje je elementarno ljudsko pravo, rekao je El Commandante. Pokoj mu duši.

Jednom i sada: Imao sam, koliko pamtim, devet, možda deset godina, kada su moji roditelji dobili stan. Istina, nije bi veliki, nije bio ni u kvartu u kojem sam rastao, nije bio blizu škole, imao je glup raspored, balkon s pogledom na nigdje... Bilo je i nekih problema oko bodovne liste, više zainteresiranih nego stanova i tako to, ali smo na kraju, regal, kauče, okrugli stol i frižider unijeli mi i u naš stan. Moj drug V. nije dobio stan. On ga je kupio. Normalno, na kredit. Stan je, inače, stariji od njega desetak godina, raspored nije loš, pogled je nikakav, prostora ima za tu tročlanu familiju... Kredit mog druga je švicarskim francima: otplaćuje ga ima i decenija, a trenutno je dužan više nego je posudio onoga dana kada se činilo pametnim kupiti stan napravljen nekada davno za oficirski kadar Jugoslavenske narodne armije.  Tih šezdesetak kvadrata, sve s vodom, strujom, internetom, kablovskom, klimom, mog druga ne čine beskućnikom. Potpis na ugovoru o kreditnom zaduženju, međutim, govori da je stan njegov sve dok može plaćati rate. Kada ne bude mogao, nabit će ga banka nogom, zajedno sa ženom, kćeri, psom i punjačem za mobitel. Stanovanje, ipak, nije elementarno ljudsko pravo...

Jedanaest, ne igrača, već kriterija: „HWC postavlja 11 kiterija za izbor igrača, od kojih je dovoljno ispoštovati jedan da bi se postalo članom reprezentacije. Većina njih odnosi se na problem nedostatka doma, loših stambenih uvjeta, prognaništvo s ognjišta, boravak u uzurpiranim objektima, kolektivnim centrima, izbjegličkim naseljima, romskim naseljima, terapijskim zajednicama itd. Nažalost, silno zakonodavstvo u BiH ni na jednoj razini nije definiralo termin 'beskućnik' ili 'beskućništvo', dakle, zakon ih kao kategoriju ugroženih građana ne tretira, zbog čega mi nemamo klasičnih beskućnika uključenih u projekt”,  kaže Škrebo. Ono HWC, inače, znači: Homeless World Cup. A to što nešto zakon ne definira, ne znači i da ne postoji. Samo sarajevski Centra za pomoć beskućnicima je od 1998. godine pružio pomoć za 1200 ljudi. Neki od njih imaju, pa recimo tako, kuće, ali nemaju struju, vodu, grijanje...

Bio jednom i rat... Kod nas postoji opravdanje za sve: rat. Kao, najprije zato mi imamo beskućnike, što klasične, što, hajde da tako kažemo, neobične. (Samo što ništa obično, normalno, ne postoji u bilo kakvom obliku beskućništva.) Problem je, međutim, s kalendarom: još malo pa će i devetnaest godina od kraja rata, a ima dvadeset i dvije od početka i prvih izbjegličkih kolona. Ko se htio i imao gdje vratiti, vratio se. Ostali su ili pod kreditom ili u podstanarstvu. Rijetki, najnesretniji među nesretnima, i dan danas u kolektivnim izbjegličkim centrima. Je li, možda, beskućnik svako ko sutra može administrativnom odlukom, zbog nemogućnosti plaćanja rate ili rente završiti na ulici? To neka odgovore pravnici.

Licemjeri i ljudi: „Svjetsko prvenstvo beskućnika (Homeless World Cup - HWC) je međunarodni sportski projekat koji je nastao 2003.godine i redovno se održavao svake godine... Projekat Svjetskog prvenstva beskućnika ima za cilj pozitivnu stranu fudbala usmjeriti na teško socijalno ugrožene osobe i druge marginalizirane ljude u društvu, kako bi putem sporta promovirali potrebu za pomoć tim ljudima. Jedan od najvažnijih ciljeva je socijalno uključivanje sudionika, koja se pokazala kao najuspješnija strategija u mnogim državama. HWC je veliko svjetsko takmičenje koje priznaje i podržava UEFA, FIFA...“, piše na stranici Međunarodnog foruma solidarnosti Emmaus, organizatora reprezentacije beskućnika BiH. „FIFA je ultimativna, idealna korporacija, najglobalnija korporacija na svijetu, utjelovljenje neoliberalnog sna. Je li koji trademark globalniji od FIFA-inog? Coca-Cola? Nike? McDonald's? Levi's? Ma dajte - te marke su stvarno globalne, čak i pojam globalnosti, ali nisu svugdje, u svakoj državi. A FIFA je svugdje, u svakoj državi. Na svakom otočiću. Toče li Coca-Colu u Sjevernoj Koreji? Ne. A Fifu da. FIFA ne izgleda samo kao pojam globalnosti i neoliberalnog sna, već kao izumiteljica i stvarateljica globalnosti i neoliberalne filozofije.

Samo razmislite: prvo, FIFA posvuda ima svoje tržište (navijače, publiku), u svakoj državi; drugo, posvuda ima svoje radnike (fudbalere), u svakoj državi; i treće, posvuda ima svoje tvornice (fudbalske reprezentacije), u svakoj državi. Može li korporacija poželjeti više? Ne. Može li korporacija postići više? Ne. Može li korporacija ići dalje? Ne. Coca-Cola, Nike i McDonald's samo sanjaju da su FIFA... Ako želiš prirediti svjetsko prvenstvo, moraš sam stvoriti infrastrukturu, pa i ako to košta četiri milijarde dolara, koliko je Južnu Afriku koštala organizacija svjetskog prvenstva - a profit od ulaznica, sponzora i TV prava ubire FIFA. Gubici su tvoji, a profit njen: profit se privatizira, a gubici se podruštvljavaju. FIFA nastupa kao investicijski fond, kao financijska korporacija - oni koji priređuju utakmice i svjetska prvenstva su samo njeni podizvođači. Uz to, FIFA je u organizaciji svjetskog prvenstva angažirala 15.000 dobrovoljaca koji su se u Južnu Afriku slili iz cijeloga svijeta što je naravno ironično, ali tipično, odnosno u skladu s neoliberalnom filozofijom: FIFA, korporacija koja će na svjetskom prvenstvu zaraditi više od 3 milijarde dolara, 'unajmila' je dobrovoljce, ultimativnu fleksibilnu radnu snagu, ideal suvremenog kapitalizma.

Dobrovoljci su radili dobrovoljno, sretni što mogu biti tu - suvremeni nomadski fleksibilni radnici rade za sitniš, sretni što uopće imaju posao...“, piše Marcel Štefančič u tekstu pod naslovom: „Bogati – siromašni 1:0“. Putovanja reprezentacije beskućnika Bosne i Hercegovine ne financira FIFA, niti UEFA. Karte za Čile kupio je General Mume: Mu-ha-med Be-šić!!! On je, inače, radnik u neposrednoj proizvodnji novca za organizaciju koja skreće pažnju „na teško socijalno ugrožene osobe i druge marginalizirane ljude u društvu“, ali se u njoj za novčanik ne hvataju. Također, on je, kao što su Semir Halčić, Salih Begzadić, Rijad Krajinović, Andrej Živković, Muamer Begić, Hasan Begić i Almir Muškić, dokaz da još uvijek postoje „pozitivne strane fudbala“.  HWC sa svojim kriterijima je dokaz negativne strane naše civilizacije.

Sumrak saga: Na prvom SP-u za beskućnike mogli su sudjelovati samo oni što zaista žive na cesti, a na posljednjem... Nauka poznaje nešto što se naziva subjektivnom linijom siromaštva. Objektivno, krajnje uvjetno rečeno objektivno, petina stanovništva, ne kod nas, na svijetu, je siromašna, a 600, da šest stotina miliona ljudi, živi u ekstremnom siromaštvu. Jednako objektivno, mi ne spadamo među najsiromašnije. I još objektivnije: čudo je da za Čile nismo imali a,b,c,d... i tako do ž reprezentacije. Inače, nije loše znati, onaj Centra za pomoć beskućnicima, samo pod drugim imenom, otvoren je prije trideset godina, 1984. i trebao je poslužiti da se u njega, za vrijeme Olimpijskih igara, sklone prosjaci i skitnice. Broj stvarnih beskućnika je tada bio: nula. Oštra nula. A prije šezdeset godina, 1954., „Gradski narodni odbor“ u Zenici je, piše Selvedin Avdić u knjizi Moja fabrika, formirao stručnu komisiju koja je sačinila Program izgradnje društvenog standarda. Komisija je odlučila da se za samo četiri godine mora izgraditi: 3.388 stanova s 254.100 metara kvadratnih stambene površine...“ Svih tri hiljade tristo osamdeset i osam je – podijeljeno. Al' to je, jebi ga, bilo u tamnici naroda. Konstitutivnih.

Naklon do poda i stid do neba

Između krajnosti: Za bivšu Jugoslaviju – i automatski za, uz ostale republike u njoj, onu, socijalističku BiH – Lazar Džamić, autor knjige o Alanu Fordu, kaže da nije bila normalna država, ali jeste bila najbliže onome na šta se misli kada se neku državu tako nazove. I ima pravo. Nisu, naime, sjajne bile ni SFRJ ni SR BiH, no ovo što imamo danas, e to je – grozno. Istina, nema montiranih procesa i političkih zatvorenika, nema komitetlija i najvećeg sina, ali, eto, ima beskućnika. Baš kao u svakom kapitalističkom društvu. Stanovanje, jednostavno, više nije elementarno ljudsko pravo, nego je stan roba na otvorenom tržištu, a stanovi ne pripadaju - kako je u Zelenoj knjizi pisao Muamer el Gadafi, rahmet mu duši - stanarima, već bankama. Eno onaj moj drug iz četvrtog pasusa i stana starijeg od stanara se nada da će do smrti, ipak, otplatiti kredit. Njemu, tom mom drugu, je punih četrdeset godina.

Naklon do poda i stid do neba: Semir Halčić, Salih Begzadić, Rijad Krajinović, Andrej Živković, Muamer Begić, Hasan Begić i Almir Muškić  su drugi na svijetu. Cijelom. Ovo su njihovi dani sreće. I zaslužili su je. Oni zbog kojih je sedam Bosanaca i Hercegovaca ispunilo kriterije da budu u reprezentaciji beskućnika bi se, je li tako, tako je, trebali sramiti. Samo što njih zaboli neka stvar. Ogrebat će se, garant, za komadić tuđe slave prije nego zaborave tuđu muku. I usput reći nešto o tome kako podržavaju akcije kojima se skreće pažnja „na teško socijalno ugrožene osobe i druge marginalizirane ljude u društvu“. Na one koji se, riječima Bakira Izetbegovića, nisu snašli. Ali zato jesu ostali ljudi koji s nama žele podijeliti svoj uspjeh.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.