Sloboda (1946 - 2011)

Piše: Emir Imamović

Košarkaški klub Sloboda iz Tuzle više ne postoji. Neće se to u svijetu prave, ozbiljne košarke ni osjetiti. Ni u ovoj našoj, poluamaterskoj, možda ne odmah, ali za dvije, tri, pet godina, niko više neće pitati: šta, boga vam, bi sa Slobodom? Ako se taj neko i zajebe, odgovorit će mu kakav „dugogodišnji sportski radnik“: KK Sloboda je ugašena zbog nagomilanih dugova, formiran je Omladinski košarkaški klub Sloboda koji će... U prijevodu na jezik prodaje muda pod bubrege: kontinuitet košarke u Tuzli neće biti prekinut, a OKK će postati i dijelom Radničkog sportskog društva Sloboda.

Što se mene tiče, da izvinite, poserem se pravo na kontinuitet u kojem se na grobu gradi zabavište za one što su Slobodi iskopali raku.

Ma šta navijači tog kluba i Tuzlaci općenito mislili i tvrdili, Sloboda nije bila neka velika sportska priča. Pod uslovom da se u sportu sve – što može i nije krivo, ali nije ni blizu suštini – mjeri rezultatom. U ona doba kada je prva jugoslavenska košarkaška liga bila najbolja do Amerike, Sloboda Dita je igrala u drugoj. E sad, je l' se prva zvala samo A liga ili A 1, a druga A2 ili A1 da, kao, zvuči ozbiljnije, nije važno. Prelazila bi, povremeno, ta Sloboda magičnu granicu, u još uvijek novu dvoranu Mejdan bi dolazili Partizan, Jugoplastika, Cibona, Bosna... Bratislav Braco Mitrović, najbolji igrač tih osamdesetih bi davao, redovno, preko dvadeset poena, ali džaba. IMT, Rabotnički, ponekad Vojvodina, bili su klubovi sa kojima je Sloboda mogla igrati ili za neuspješni opstanak u prvoj ili za, rekoh, s vremena na vrijeme, uspješni odlazak naprijed iz druge lige.

Otkako u domaćoj prvoligaškoj košarci igra svako ko može skupiti dvanaest igrača većih od metar i osamdeset, a da znaju koliko koraka ima dvokorak, KK Sloboda je bila jedan od „naših najboljih klubova“.  Bila i više nije. Jebi ga.

Ne znam kada se Sloboda prestala zvati Sloboda Dita, ali sam prilično siguran da je eto taj dan, kada je iz imena otišao naziv fabrike deterdženta i, bit će, još nečega, značio i početak kraja jednog kluba kojeg je nekada, kada je bilo smisla, gledalo sedam hiljada ljudi u Mejdanu. Ako ne bi dolazili najveći klubovi. Koliko je duša bilo na utakmici na kojoj je, nakon prvih dvadeset minuta igre, Sloboda bila u egalu sa Cibonom, bog zna. Pravom Cibonom, onom u čijoj je trenirci, dva sata prije tekme, u dvoranu došao samo Dražen Petrović: da proba koševe, pa onako nezagrijan, dao oko dvjestoosamdesetdevet trica. Njegov brat je tih godina, možda i te iste, trenirao u Slobodi: kao vojnik Jugoslavenske narodne armije sa specijalnim tretmanom. Utakmice je, sve u Mejdanu, gledao sa južne tribine. Sjedio je, mislim, u drugom redu.

Ja, očito je, pamtim onu neku Slobodu. Pamtim tricu u zadnjoj sekundi protiv Rabotničkog, za koju smo vjerovali da je ključna za opstanak, kao što pamtim kada je iz Partizana došao Arsenije Pešić, a navijači mu pjevali: „Crven fesić nosi Arso Pešić...“ Pamtim, pored ostaloga, i jednu od svih trideset osam miliona utakmica bitnih za opstanak. Sarajevsku Bosnu je trenirao najveći – Mirza Kindže Delibašić: iako Tuzlak rođenjem, on, ma šta danas pisalo u nekrolozima Slobodi, nije iz tuzlanske košarkaške priče. Mirza bi bio sarajevski košarkaš sve i da se rodio u Oslu. Ali dobro, to je sada najmanje važno. Ako je, uopće, ikada i bilo... Elem, dočekan je Mirza kao što se dočekuju rođaci iz daleka, s onom radošću za koju ne znaš je li od ponovnog susreta ili zbog vjerovanja da se ni familiji u goste ne ide mahajućih šaka. Mogla je, dakle, Bosna pokloniti Slobodi pobjedu i ostaviti je u ligi, ali nije. Mirza Delibašić je po nacionalnosti bio košarkaš, pa mu se kao takvome nije gubilo. Ne može, mislio je, a ja nagađam, poraz biti nevažan. Poraz je vazda poraz i gotovo. Sloboda Dita je tako, opet, ispala iz lige. Bilo je, uostalom, prirodno da tako završi: Bosna i Sloboda, ponajmanje u basketu, dva su suprotstavljena pojma.

Prošlo je od tada, znamo, cijelo jedno stoljeće, počelo drugo i ništa više nije isto, osim parketa u Mejdanu. Mirza, Dražen i Sloboda su umrli, a Bosna – samo što nije.

Jurica Pavičić, najtemeljitiji hrvatski novinski komentator, ispričao je nedavno, baveći se, uslovno rečeno,  košarkaškom temom, zapravo dramatičnu, tužnu priču u kojoj postoji jedinstvo prostora, vremena i radnje. Nije, naime, storija o ubijenoj Slobodi ni samo tuzlanska ni bosanska, niti se danas takvo šta može desiti samo kod nas.

Pavičić je, dakle, primijetio, sasvim ispravno, kako košarkaški centri nekadašnje države – uz onih nekoliko sjajnih splitskih godina – jesu bili i administrativna sjedišta republika, ali su regrutni bili tamo gdje očevi nisu za posao oblačili odijela, već zamašćene plave kombinezone. Desilo bi se da iz nekog takvog mjesta tituli prvaka priđe klub sa nazivom kombinata u imenu ili na dresu, ali se jugoslavenski šampion, u najboljim danima te igre u ovom dijelu svijeta, tražio između Sarajeva, Beograda i Zagreba. Jugoplastika je, da ponovim, poremetila ravnotežu, dok su Šibeniku – prije Slobode upokojen je taj klub u kojem je Zoran Moka Slavnić jednom dječaku dao da igra, a on postao El genio – prevarili 1983. godine, pa se kao zvanični šampion iz te sezone vodi sarajevska Bosna.

Najbolji omladinski pogoni, najfanatičnija publika i najveće kasnije zvijezde, dolazile su iz radničkih gradova: od, recimo, Prijepolja u kojem je Rusmir Halilović našao Vladu Divca, preko Splita – taj je grad postao veliki zahvaljujući industrijalizaciji, a ne prirodnom položaju i turizmu – i Šibenika, pa do Maribora i onda nazad, ili preko Srednje Bosne ili preko Beograda, opet do Crne Gore. Košarka je, dakle, tamo gdje se dimilo iz velikih dimnjaka oura i soura, bila neka manifestacija općeg porodično-obrazovnog napretka: radnička djeca su u radničkim klubovima trenirala igru za, kako se to uobičavalo reći, intelektualce. Podrazumijevalo se u ona doba da većina fudbalera zna, uz nadljudske napore, pročitati Sportske novosti i Tempo, dok je uz treniranje košarke, kada dođe vrijeme, išlo i studiranje. Makar DIF-a. (Koliko je, u stvarnosti, bilo odlikaša, najbolje znaju treneri kadeta koji su između treninga išli moliti za dvojke budućih prvaka svijeta, umjesto da se odmaraju. Ali dobro sada...)

U svim tim industrijskim centrima, od Tuzle do Maribora, košarka je zaokruživala sistem razvoja zajednice: tvornice su gradile sportske dvorane i plaćale trenere koji su, obično iz škola, dovodili talentirane, pa od njih, umjesto budućih radnika u neposrednoj proizvodnji, pravili reprezentativce. Dvoranski sportovi – i košarka kao najelegantniji – bili su tako jedan od dokaza napretka pozapadnjenog socijalizma. Na kraju su, da ne dužim, sinovi prosvjetara, rudara, medicinskih sestara, radnika u fabrikama obuće i vozača kamiona, igrali najbolju ligu odavde do Amerike.

Tog svijeta, međutim, odavno nema. Nema više neke fabrike koja će od radničkog sportskog društva načiniti, makar, lokalnu atrakciju, nema klubova u kojima najozbiljniji rade sa najmlađima, očevi više ne gledaju treninge sa tribina, već prijete trenerima, a radnici, oni preživjeli, nemaju od čega svojim naglo izraslim sinovima kupiti čestite patike, broj, najmanje, 44. Otišli smo, sve u svemu, u tri pičke materine. I zato se danas košarka, mahom i uz malo izuzetaka, igra tamo gdje tajkuni peru pare, rade jedino kladionice, a klubovi se sastavljaju preko e-baya – dva veterana, dva crnca i jedan domaći za brzu preprodaju gdje bilo. Ako se gazda zaigra sa kreditima, od svega ostanu nagomilani dugovi, neoprani dresovi i pehar državnog prvaka u ostavi sa metlama.

Sloboda, dakle, nije imala nikakvu šansu. Ni u košarci koju danas igraju timovi što će za pedeset i pet godina slaviti šezdeset i pet godina od prve pobjede nad bilo kim, niti inače. Nastala kao dio Radničkog sportskog društva, nestala je zajedno i sa radnicima i sa društvom rada. Vrijednog, čestitog, ljudskog rada za platu. Rada čiji su vlasnici navijali, a djeca igrala za – Slobodu. I onu iz Tuzle i svaku drugu.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba