Samir i Sejfo

Samir Husejnefendić je dvadeset i petog maja 1995. imao devetnaest godina i nije mu se, kao u pjesmi njegovog nekadašnjeg sugrađanina, Mile Kekina iz Hladnog piva, život činio kao švedski stol. Bio je rat i u njemu, u ratu, devetnaestogodišnjaci baš i nemaju kada proživjeti ono čega će se s užitkom sjećati kada uhvate četrdesete. 

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba 

Te noći, na nekadašnji Dan mladosti, šest dojučerašnjih dječaka vraćalo se kući. Zastali su nakratko, minut, dva, osam, nevažno je, na još po rečenicu prije rastanka. Dvojica su poginula te večeri, ostali su ranjeni. 

On, Samir Husejnefendić jedan je od stotinu i pedeset ranjenih u masakru na tuzlanskoj Kapiji, kojeg je počinila Vojska Republike Srpske. Ko kaže da je još i dobro prošao, jer nije među sedamdeset i jednim poginulim, zreo je za šamara, ma koliko imao pravo. Tako nešto smije kazati samo on, Samir, danas tridesetdevetogodišnjak, Tuzlak koji je više od pola svog biološkog života u invalidskim kolicima. 

Dvije slike, jedna na kojoj je veseli mladić, friški djever, snimljena devetnaestog maja 1995, na svadbi Damira Husejnefendića, brata Samirovog i druga, nastala prije pet, šest dana, na kojoj je tridesetdevetogodišnjak u kolicima što mu ih je velikodušno donirao BH Telecom – o jebem li te državo, uzduž i poprijeko! – o Republici Srpskoj ne govore više od hiljadu riječi, već još nekoliko puta toliko. 

No, nije njih Sejfudin Tokić razvio u većem formatu, makar A4, i ponio u Banju Luku, pokazao novinarima i prolaznicima ispred Skupštine Grada i eto, da ga je neko pitao, objasnio kako druge ne bi bilo da se VRS nije „branila“ od „ustaških fanatika“ i „Alijinih džihad ratnika“ - tako što ih je bombardirala dok su šetali gradom, polako, kao da su civili i kao da je mir. 

Predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda, masovno se – kako je primijetio Đorđe Krajišnik na Buki – okupio u Banjoj Luci, razvio nekadašnju zastavu Bosne i Hercegovine, sačekao da se upali kamera i nešto srao o bratstvu i jedinstvu  koje je, što kaže Samirov sugrađanin Damir Avdić Graha, završilo na dva flora: u masovnim grobnicama i pred streljačkim vodovima. 

Dok žrtve rata šute, njihovi samoproglašeni glasnogovornici uređuju i vode vlastiti reality show čija je jedina svrha da se o njima govori više nego o onima kojima se život promijenio nabolje nakon što su dobili nova kolica. Tako je, eto, Samir Husejnefendić bio jednom, neki dan – i dabogda ikada više – u medijima, Sandra Kalesića, najmlađu žrtvu Kapije, pomene se svake godine po jednom, ostalih stotinu četrdeset devet ubijenih ni toliko... Više se ovih majskih dana govorilo o Tokićevom performansu u Banjoj Luci, nego o svoj onoj djeci kojima je dvadeset i peti maj 1995. promijenio život, ako već nije donio smrt. Ispalo je umalo kako je Sejfudin Tokić poginuo tri-četiri puta nakon što je osamsto puta teško ranjen, sve sa zastavom u rukama, dok je u isto vrijeme jedan tuzlanski tridesetdevetogodišnjak uživao u proljeću i nestabilnom vremenu.

Balijice performeri

Ko god misli da se u Bosni i Hercegovini život može nastaviti tamo gdje je stao, recimo, 1990. i da je nekako moguće funkcionirati kao da baš ništa nije bilo, neka to pokuša objasniti bivšem dječaku koji je prije dvije decenije ostao bez prijatelja i koji nikada, ali nikada više neće prošetati dijelom grada na koji je ratni zločinac Novak Đukić, general Vojske Republike Srpske, poslao granatu.

Ko misli da ima ikakve koristi od toga što je Sejfudinu Tokiću dosadilo da bude anoniman, neka se javi Miloradu Dodiku: njemu su, naime, neophodni balijice performeri čija je politička i svaka druga snaga tolika da u Republici Srpskoj, ukoliko uopće u njoj žive, mogu kada god požele promijeniti kanal i s RTRS-a prebaciti na Face TV. Dobro, malo je veća: mogu komotno pregledati Facebook profil Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda i ako im je pravo dosadno brojati fotografije Sejfe Tokića na njemu. (Ja sam, priznajem, kapitulirao na pedesetoj...)

Šutjeti o zločinima, žrtvama i zločincima je, blago rečeno, neodgovorno. Govoriti o svemu tome zarad malo slave je, jednako blago rečeno, odvratno. Naravno, možda je Sejfudin Tokić mislio, želio, probao napraviti nešto korisno od onog mahanja zastavom po Banjoj Luci. Šta i kako, samo on zna. Kao što Samir Husejnefendić zna koliko od toga nečega nema koristi: nema, jednostavno nema načina da on opet ima devetnaest i hoda... 

Ne znači to, naravno, da na famoznom suočavanju s prošlošću, na proganjanju zločinaca na ovom i onom svijetu treba prestati, ali se to radi iz nekih drugih razloga, a ne da se bude u centru pažnje i usput skupljaju snimci za društvene mreže.

Reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba.