Poslije njujorške apokalipse 2001.

Piše: Ivan Lovrenović

Jedna je stvar neapsorbirani užas pred razaranjima 11. rujna u New Yorku i Washingtonu; pitanje je hoće li tu količinu mržnje i destruktivnosti ikad biti moguće civilizacijski produktivno prevladati i psihološki apsorbirati bez onih traumatskih posljedica koje, u ukletom ciklizmu, rađaju novu mržnju i novu destruktivnost? Druga je, pak, stvar ono ledeno prisjećanje na orvelovsku zbilju totalitarnih sistema s kojim smo slušali opetovanu rečenicu s vrha američke piramide vojne i civilne moći: „tko nije s nama, taj je protiv nas”, koja kroz dugu povijest Zapada, od Velikoga Inkvizitora do svih genseka i führera novoga doba, odjekuje kao zastrašujuća šifra smrti svake individualne pameti i slobode.

Bosna i Hercegovina pred sobom i pred svijetom

Gdje je u svemu tomu Bosna i Hercegovina? Ona Bosna i Hercegovina čiji je sami opstanak tako ranjivo i dramatično ovisan o zainteresiranosti Amerike za nju i o američkoj prisutnosti u njoj; Bosna i Hercegovina za koju se svi njezini legalni politički faktori, domaći i međunarodni, zaklinju da u budućnost može samo kao „normalna evropska zemlja”; Bosna i Hercegovina sa svim svojim vjerskim i etnonacionalnim partikularitetima i partikularizmima u islamsko(bošnjačkom), pravoslavno(srpskom), katoličko(hrvatskom) trokutu?... Rašivena po svim svojim šavovima, još uvijek posve maglovito i neizvjesno daleko od toga da bude konsolidirana kao politički subjekt, Bosna i Hercegovina stoji pred mogućim novim svjetskim socijalnim i vojnim konflagracijama, u kojima može biti otpuhana s geopolitičke i povijesne pozornice kao zrnce prašine, ako u sebi ne nađe potpuno novu kohezivnu volju za prevladavanje spomenutih partikularizama.

Odnosi se ta realna prijetnja na sve u Bosni i Hercegovini podjednako, jer nitko ne bi bio pošteđen od užasnih posljedica, i svatko grdno griješi ako u taj razvoj učitava mogućnost sitnoga ćara i realizacije starih planova na mala vrata (srpsko pripajanje Srbiji, ili hercegbosansko Hrvatskoj, na primjer), ali s dosta razloga se može govoriti o osobito delikatnom položaju Bošnjaka-muslimana, i o važnosti njihovoga položaja za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Možda se nikada u novoj političkoj povijesti ove zemlje i ovoga naroda, kao u ovom trenutku, nije tako dramatično, u dihotomičnom obliku, pojavila unutarnja muka identiteta – bosansko-bošnjačkoga i muslimanskoga. Razumljivo je, barem donekle, da politički vođe i vjerski službenici nastoje tu dihotomiju predstaviti bezbolnom, neopasnom pa i nepostojećom – ta, njihov je zanat lakiranje stvarnosti i širenje optimizma. Nevolja je u tomu što to samu stvarnost ne čini nimalo manje teškom. Kako danas iz perspektive bosanskoga muslimana pripadati svjetskom, integralnom islamu kao religiji, odrediti se vjerodostojno protiv terorizma u ime islama, prakticirati istinsku ljudsku pa i suvjerničku solidarnost sa svim muslimanima koji su žrtve bilo antiislamske histerije na Zapadu, bilo američkih bomba u Afganistanu, i njegovati svoj zasebni bosanskomuslimanski identitet – sve to u isti mah i potpuno legitimno i neproturječno, to je pitanje što ga vjerski i nacionalni uglednici još uvijek ne uspijevaju jasno i odrešito artikulirati. Onako jasno i uvjerljivo, da to kod primatelja, žednog prave riječi i pravoga razjašnjenja, razagna konfuziju i podijeljenost u srcu.

Izazovi vehabizma

Dodatno ovu kompliciranu situaciju otežava pojava tzv. vehabizma. O prisutnosti toga vjersko-ideološkog importa iz Saudijske Arabije i o opasnosti od vehabijskoga načina prakticiranja islama, prije svega sa stanovišta samih muslimana u Bosni i Hercegovini, već odavno sa zabrinutošću govore mnogi ozbiljni i odgovorni muslimanski javni radnici i intelektualci, i u tim istupima operira se s procjenama o velikom broju džematâ Islamske zajednice koji su pod njihovim uplivom. Službene instance u Islamskoj zajednici uvijek su do sada ili šutjele ili negirale postojanje bilo kakvih podjela, minorizirajući i gurajući pod tepih problem vehabija i vehabizma. Profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, ugledni teolog i intelektualac Adnan Silajdžić, opisuje vehabizam kao učenje u kojemu se živi „u krajnje zatvorenome konzervativnom svijetu u kome se ispoljava slijepa religioznost, slijepa vjera. Vehabije ne shvaćaju povijest u smislu njenog kontinuiranog razvoja. Povijest je za njih završena u drugom, trećem stoljeću po Hidžri. Vehabije nisu sposobne živjeti život u kulturi. Oni svoju vjeru žive u već istrošenim obrascima koji pripadaju nekoj vrsti povijesne arheologije.” Po tom konzervativizmu i ahistoričnosti, te po zahtjevu za vraćanje natrag, koji „predstavlja antiislamski stav”, ugledni profesor ustvrđuje da i nema nekih značajnijih razlika između vehabizma i oficijelne bosanske uleme (muslimanskoga „svećenstva”). „U ime tobožnje zaštite fundamentalnih kulturnih i nacionalnih interesa, ona opravdava svoj zastrašujući dogmatizam i krajnju intelektualnu i kulturnu rezistentnost. Oni još žive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se vremenom gubi ili osvaja, baš kao i čovjekova sloboda.” Ako se procjene profesora Silajdžića o budućemu jačanju vehabizma pokažu tačnim, taj će moment – po neumitnom bosanskom zakonu spojenih posuda – bivati sve važniji i sve alarmantniji. Kakav dodatni i višestruko pojačani kaos bi to moglo unositi u ionako podijeljeno društvo, koje nije u stanju apsorbirati ni daleku prošlost a kamoli onu bližu, traumatičnu, te koje je još daleko od elementarne političke konsolidacije – ne treba posebno naglašavati.

Paradoksi „euroislama“

Lider Islamske zajednice Bosne i Hercegovine reis-ul-ulema Mustafa Cerić u dokumentu Deklaracija evropskih muslimana formulirao je prije nekoliko godina svoju ideju tzv. euroislama – zahtjev da položaj muslimana u Evropi, na razini pojedinih država i Evropske unije, bude politički institucionaliziran. Iz ugla bosanskih muslimana i Bošnjaka postavlja se pitanje: ako bi se institucionaliziranje muslimana u Evropi odvijalo po Cerićevim zamislima, neće li to nužno značiti da Bošnjaci „tamo” mogu biti predstavljeni samo kao muslimani, i to tek kao dio velikoga novog, evropskog ummeta? Ne bi li tek tada i nacionalni Bošnjaci i bosanskohercegovački muslimani morali početi osjećati kao teret i dihotomiju odnos između svojega bošnjaštva/bosanstva i muslimanstva, i svojega (starog, izvornog) evropejstva. Potpuno paradoksalno, tada bi se moglo otkriti kako su bosanskohercegovački muslimani svoj istovremeni bosanskomuslimanski i evropski identitet mnogo prirodnije, ležernije i produktivnije osjećali i nosili kroz cijeli Dvadeseti vijek, nego danas. Kakvim god da je traumama i stranputicama obilovalo to stoljeće u nas, nije li jedan od njegovih najvažnijih civilizacijskih učinaka baš to što se u velikoj mjeri bio izjednačio i način na koji su se Evropljanima osjećali pripadnici svih vjerskih i etničkih zajednica. Primjer iz književnosti tu je vrlo dobrodošao: Hamza Humo, čudesni lirik i boem, jest se u jednoj svojoj finoj poetskoj kozeriji lirsko-retorički pitao: O, čudno je to, čudno / Da ovdje / U našoj zemlji kraj Evrope / Hamzom zovu mene!, ali cijelo njegovo djelo i njegova poetika do srži pripadaju evropskom književnom modernitetu, upravo reprezentativno. Što bi, pak, sve to značilo za državu Bosnu i Hercegovinu, koja je najbolji i, zapravo, jedini potreban okvir za predstavljanje Bošnjaka i muslimana, i, osobito, što bi to značilo za njezin, sada već otvoren, put u evropske integracije? U kakve bi to nove odnose, ne nužno skladne i pomirljive, dovodilo nacionalne zajednice u Bosni i Hercegovini?

Sve naše nad-identifikacije

Gdje je u ovim nailazećim globalnim prilikama moguće racionalno vidjeti i artikulirati stvarni, ozbiljno i dugoročno promišljen interes bosanskih muslimana, pod logičnom pretpostavkom da on sam u sebi ne može ne biti kongruentan s interesom cijele Bosne i Hercegovine (i vice versa, naravno)? U ideološkom, ultimativnom naglašavanju jedinstva muslimana u svijetu, kako se na mnogim stranama može čuti? Više je razloga zbog kojih se taj zahtjev i u najboljenamjernijim svojim varijantama ukazuje u stvari kao poslovično popločavanje puta u pakao. Najprije zbogjedinstva samoga; cijela je povijest, naime, jedno golemo svevremensko svjedočanstvo neslavne propasti, u moru krvavih žrtava, najrazličitijih projekata pod šifrom jedinstva baziranoga na bilo kojoj metafizičkoj osnovi. A potom i iz obrnute, bosanske, takoreći mikro-perspektive... Nikada, naime, kao danas nije bila tako evidentna sva ona, po Bosnu razorna, politička energija sadržana u pokliču kojim je svojevremeno netko u Sarajevu, u sred rata i opsade, htio formulirati svemuslimansko stanovište: „Bliži mi je svaki musliman s Filipina, nego bilo koji inovjerac iz Bosne”. Svaki oblik ovakvih ideoloških himera, bilo s koje strane da dolaze (jer, ne treba smetnuti s uma da se ni ostale dvije nacionalne zajednice ne nalaze u bitno drukčijemu položaju, ni u manjoj krizi iluzornoga traženja oslonca i nad-identifikacije u nekom imaginarnom vanjskom čvrstom središtu), samo pripomaže daljoj atrofiji ionako opasno oštećenoga bosanskohercegovačkog vitalizma, a pridonosi trijumfu destrukcije i fragmentacije. Ako se između bosanskohercegovačkih naroda/religija ne mogne pronaći formula nekoga novog, na zajedničkom interesu zasnovanoga ponašanja, nego sreću sveudilj budu pronalazili u ponašanju kao sve-kršćani i sve-muslimani, njihova budućnost i budućnost njihove zemlje bit će vrlo mračna.

(U slijedećem nastavku: Srpska Bosna i Hercegovina)

Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba