Počasni (malo)građani

Bio je to još jedan od brzogorećih skandala: Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba je, prvo, imenovan počasnim građaninom Sarajeva, a onda mu je, koji dan, dobro sedmicu, kasnije – ta titula oduzeta. Pametan svijet se, naravno, upitao: zašto je, za čije babe zdravlje i čiji krasni ud, uopće Bandić proglašen počasnim građaninom? Budalama je, kao i obično, sve svejedno.

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Zaista, prema kriterijima prema kojima je zagrebački gradonačelnik dobio priznanje bosanskohercegovačke prijestolnice, moguće je počasnim građanima Sarajeva proglasiti, brat bratu, još sto, ma dvjesto hiljada stanovnika hrvatskog glavnog grada. Osim, naravno, ako se ne traži da laureati budu poznati. E onda broj potencijalnih počasnih građana radikalno pada, ali ne znači da ih nema za ozbiljnu raspravu i posljedičnu listu čekanja. Teško je odrediti je li za Sarajevo značajnija Ivana Banfić zbog dueta s Dinom Merlinom ili Josipa Lisac zbog nastupa na Večerima sevdaha u Lisinskom.

Suvislo objašnjenje razloga zbog kojih je Milan Bandić nagrađen, nije ponuđeno iz prostog razloga što ga nema. On je tek nekome pao na pamet, ime mu je dovoljno zvučno i ima kao neke simbolike u tome što jedna prijestolnica gradonačelniku druge daje nekakvo priznanje.

Dobrodošli

Razlog zbog kojeg je Milan Bandić bio počasni Sarajlija tek nekoliko dana je jasan i tu, htjeli mi to priznati ili ne, Nino Raspudić ima pravo: „direktor“ Zagreba je kažnjen zbog verbalnog delikta. U prijevodu, rekao je kako se nada da će u Bosni i Hercegovini uskoro postojati tri umjesto dva entiteta, a to se, znamo, ne oprašta. Niti se može oprostiti. Jer, kako ono reče nekakav delegat iz gradske vlasti: mi, neki mi, smo jako osjetljivi kada se drugi miješaju u unutarnje stvari BiH i njeno uređenje. I jesmo, što jest – jest, iskustvo nam govori da poslije prijedloga sa strane prođemo, i to u boljoj varijanti, grozno.

No, šta bi bilo da je Milan Bandić u televizijsku kameru kazao kako se nada Bosni i Hercegovini bez entiteta? Da li bi se i tada miješao u unutarnja pitanja i ustrojstvo BiH? Naravno da bi. Da li bi i poslije takvog sna ostao bez titule počasnog građanina? Ma kakvi – dobio bi još jednu. Bošnjaci i Gradimir Gojer su izuzetno osjetljivi na unutarnja pitanja na pedeset jedan posto teritorija. Miješanje u preostalih četrdeset i devet je poželjno, naročito ako podrazumijeva, na kraju balade, skidanje onih tabli na kojima piše: „Dobrodošli u Republiku Srpsku“. Principijelnost kod nas, očito, nije isto kao trudnoća, iako bi trebala biti. Ne može se, znamo, biti malo trudan, ali se, očito, može biti malo principijelan.

Kakvo god bilo i šta god o njemu neko mislio, ovo današnje Sarajevo je, još uvijek, najozbiljniji grad u Bosni i Hercegovini. Većina od najboljeg što imamo živi u njemu ili je čvrsto konektovana na prijestolnicu. Sa svih svojih milion mana, Sarajevo je, opet, grad u kojem se – i kada nije SFF – može sresti respektabilan broj ozbiljnih, realiziranih, priznatih ljudi. To što na jednog takvog dođe nekoliko hiljada ljutih provincijalaca je posljedica, uz ostalo, onoga što je Sarajevo predeveralo. Baš kao i to što je, možda, nekada omjer bio drukčiji u korist onih koje vrijedi poznavati.

Beograd i Zagreb su, bez možda, danas mnogo više gradovi od Sarajeva i puno su ozbiljniji. No, između njih, izuzev istog tog Sarajeva, sve su same karaule, s koje god se strane pogleda i krene i bez obzira na to što se i drugdje može sresti vrijednog svijeta i s njime uživati.

Sarajevo je, međutim, kao jedinica lokalne samouprave, potpuno obesmišljeno. Nakon što je smanjeno teritorijalno, oduzete su mu, manje-više, sve ingerencije i danas njegova vlast služi da se s vremena na vrijeme blamira. Razapeto između kantonalne i općinskih vlasti, Grad Sarajevo postoji reda radi: u administrativnom smislu ono je kao nešto veća mjesna zajednica, samo s većim budžetom i brojnijom administracijom.

Ovakva vrsta provincijalizacije je, naravno, dobrodošla raznim bezveznim pojavama čije su ambicije daleko veće od izuzetno skromnih mogućnosti. E, takvima zaista svašta može pasti na skromnu pamet: od toga da predlože nazivanje Doma mladih po pokojnom Toši Proeskom, do cirkusanja s dijeljenjem titule počasnog građanina.

Proizvodnja besmisla

Kakvi se diletanti bave Sarajevom za plaću, možda i više od navedenoga, govori program obilježavanja Dana Grada, koji će biti održan pod nazivom: „Na vjetrometini i raskrsnicama epoha“. Ovu budalaštinu je, garant, smislio dopredsjednik Gradskog vijeća, Gradimir Gojer, izuzetno talentiran za proizvodnju besmisla i spajanje riječi u konstrukcije koje ne znače ništa.

Vijeće u kojem je on dopredsjednik i grad čiji gradonačelnik umalo glavu ne izgubi na otvaranju arapskog velegranapa, ne mogu ništa drugo, nego biti neozbiljni u kontinuitetu. Tako je, eto, nakon blamaže s Bandićem, započela višednevna manifestacija u kojoj turnire u borilačkim sportovima smjenjuju čuveni časovi historije na otvorenom, plivački mitinzi kuglaška nadmetanja, izložbe svečanu sjednicu...

Upravljati Sarajevom nekada je bila i čast. Dovoljno je pogledati listu bivših gradonačelnika, među kojima ima ljudi koji su zaboravili više nego što kompletna današnja izvršna i zakonodavna vlast zna. Bila je to, međutim, i golema obaveza. A danas... Ma ništa, osim što se sarajevske vlasti smjenjuju kako bi se potvrdilo da uvijek možemo gore.