Nasilje ima žensko lice

Aleksandra Petrić za Manjine.ba

Prije odlaska na kolektivni godišnji odmor, poslanici i poslanice Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH su, gotovo jednoglasno, onako opušteno, spajanjem tačaka dnevnog reda, da se sjednica što prije okonča i da se rasture kućama, dali saglasnost za ratifikaciju Konvencije Savjeta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ratifikacijom prvog međunarodno obavezujućeg dokumenta koji obuhvata sve oblike rodno zasnovanog nasilja nad ženama i zahtijeva dužnu pažnju države koja ga prihvata da spriječi, istraži, kazni i pruži naknadu štete žrtvama za nasilje koje su pretrpjele, pa i mnogo više od toga, Bosna  i Hercegovina će uz Albaniju, Crnu Goru, Portugal i Tursku postati peta članica Savjeta Evrope koja se obavezuje na njegovu primjenu. Da bi konvencija stupila na snagu, potrebno je da je ratifikuje najmanje deset zemalja, uključujući osam članica ovog međunarodnog tijela.

Biće to uskoro. A onda, će uslijediti obaveze naših institucija prema evropskim tijelima koje vrše nadzor i svi koji su odgovorni u Bosni i Hercegovini neće moći tako nonšalantno i očito zataškavati sav nemar, nesposobnost i faktičku nespremnost da se zaista i bave sprečavanjem i suzbijanjem nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Jer ovo nije pro forme laganica na koju su navikli kada se štancaju obaveze da bismo, kao država, bili ušminkano progresivni, lažno odlučni i spremni da se suočimo sa realnošću i svim njenim posljedicama. Naša realnost jeste da su odgovorne institucije, sve skupa i sinhronizovanim djelovanjem, uspjele da marginalizuju i zataškaju  problem i dozvolile su da postanemo duboko nasilno društvo u kojem ubiti, silovati, mučiti, sakatiti, batinati i na druge načine povrijediti i zlostavljati ženu ne znači mnogo više od vijesti crne hronike koja traje jedan dan. I ne samo to.

Kultura nasilja

Svi oblici nasilja u kojima se žene pojavljuju kao žrtve u Bosni i Hercegovinikontinuirano rastu, a to nam transparentno pokazuju i policijske statistike.

Tako je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske je u prva četiri mjeseca 2013. godine evidentiralo duplo više krivičnih djela protiv polnog integriteta u odnosu na isti period prošle godine, i skoro 70% više krivičnih djela nasilja u porodici. Federalna uprava policije je u prva tri mjeseca evidentirala 50% više krivičnih djela protiv spolne slobode i morala u odnosu na isti period prošle godine i veoma blago smanjenje djela nasilja u porodici.

Prihvatiti međunarodne obaveze znači, kao prvo,suočiti se sa kulturom nasilja koje ima rodno žensko lice u Bosni i Hercegovini, kulturom koja opravdava počinioce nasilja, a žrtve diskriminiše, stigmatizira i gura na privatne i javne margine.  Osim toga, nužno je odlučiti da je ovo pitanje važno, mnogo važnije od periodične policijske statistike koja bi trebala da vrišti crveno pred očima svima koji će odgovarati za ono što u toj konvenciji piše, i odlučiti da nasilje koje žena doživi i preživi ili ne, nije njena krivica i njena sramota, već krivica i sramota onoga ko je imao obavezu dužne pažnje da to isto nasilje spriječi i da ga kazni.  A nije. Ili nije adekvatno. To je ženama koje su iskusile nasilje dođe na isto.

Odmah i sada

Kada jasno definišemo uloge krivca i krivaca i žrtava i preživjelih, počeće se dešavati pozitivne promjene, i nikako drugačije. To se sigurno neće desiti upornim blagim kaznenim politikama prema počiniocima nasilja nad ženama, insistiranjem na zakonima koji nasilje nad ženama u porodici tretiraju kao prekršaj, odsustvom naknade štete i podrške izlaznim strategijama za žene koje su preživjele nasilje i privremeno su zbrinute u malobrojnim sigurnim kućama širom Bosne i Hercegovine, kao i upornim otporom da dječaci i djevojčice u okviru redovnih nastavnih programa kontinuirano uče o kulturi nenasilja i rodne ravnopravnosti.

Time se šalje jasna poruka ženama Bosne i Hercegovine da ne prijavljuju nasilje kojem su izložene jer neće dobiti pomoć i zaštitu. Nasilje neće niko spriječiti, jer nam to, eto, nije prioritet, ali vi se ništa ne brinite, jer mi smo konvenciju potpisali, evo sad ćemo je i ratifikovati, pa biće da će neko, nekad, nešto i napraviti. Nama uskoro ističe mandat, još godina, a oni koji dođu iza nas će opet nešto usvojiti i ratifikovati. Samo neka se obrće i stvara privid dinamike, a nje nema ko ni kiše ovih dana. Zemlja gori.

Dogorilo nam je odavno, a ja ne želim da se žene umore od čekanja da ono što žive svaki dan bude i onima gore važno koliko i njima.

One trebaju pomoć odmah i sada, a ne sutra, i nekada.

6. avgust 2013. godine