Međunarodni dan muškaraca - Nije za čestitanje, već za akciju

Prekjučer je (19. novembra) u više zemalja širom svijeta obilježen Međunarodni dan muškaraca, ustanovljen 1992. godine od grupe amerikanaca iz Kanzasa i prvi put obilježen 1999. godine u Trinidadu i Tobagu. 

Piše: Aleksandra Petrić, Radiosarajevo.ba

Od tada, u sedamdesetak država širom svijeta, organizacije civilnog društva, ali i vladine institucije, organizuju akcije i događaje usmjerene na promovisanje osnovnih principa koji stoje iza ove inicijative, a to su unapređenje zdravlja muškaraca i dječaka, harmonizacija odnosa među polovima i  promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i pozitivne uloge muškaraca u društvu. 

Ovaj dan je prvi put javno promovisan u Bosni i Hercegovini 2011. godine, kada je Udruženje za razvoj društva KAP iz Sarajeva obilježilo datum izborom novinara Muhameda Mizića, za Najmuškarca godine, za kojeg je glasao veliki broj građanki i građana BiH. Na tome se, barem što se tiče naše zemlje, otprilike sve i završilo. Barem za sada. Iako mnogi misle da feministkinje, uključujući i mene, nisu oduševljene postojanjem ovog dana, moram ih razočarati i reći da nisu u pravu. Veliki broj žena koje se zalažu za stvarnu primjenu i poštovanje ženskih ljudskih prava, sprečavanje i suzbijanje rodno zasnovanog nasilja i ravnopravni pristup svim političkim i javnim funkcijama i odlučivanju smatraju da je uključivanje muškaraca u ove procese veoma važno. U dvadesetak godina koliko sam posvećena aktivizmu za ženska ljudska prava, nebrojeno puta sam čula kolege, prijatelje i poznanike da kažu „odlično je to što vi radite, imate svu moju podršku“. Mnogi od njih su to pokazali i na djelu, pišući, govoreći i preduzimajući konkretne korake kako bi doprinijeli vidljivosti diskriminacije i nasilja protiv žena, i ukazujući na  posljedice društveno prihvatljivog patrijarhalnog modela u kojem se žena u Bosni i Hercegovini nalazi uvijek na posljednjem mjestu. 

Neću im se javno zahvaljivati na tome, jer vjerujem da im je to obaveza, barem onoliko koliko i meni.  

Želim vam ukazati da mnogi muškarci u ovoj zemlji koriste blagodeti patrijarhata i rodnih stereotipa, i žive ih, veoma svjesno, koristeći sve njegove privilegije kako bi dosegli, ostali i opstali na pozicijama moći. Ćutke i sliježući ramenima, komotno uskaču u fotelje i na funkcije, veoma svjesni činjenice da jednako sposobne žene neće imati priliku, možda nikada, da budu na njihovom mjestu. Jer, uprkos činjenice da Bosna i Hercegovina ima zakone i javne politike koje propisuju afirmativne akcije i zabranjuju rodnu diskriminaciju u svim oblastima života, između ostalog, žene i dalje moraju razmišljati kome, kada i kako će ostaviti djecu na brigu i staranje, uvijek i svaki put kada posegnu za prilikama da profesionalno napreduju. A mogućnosti za to su veoma sužene, počevši od činjenice da u BiH još uvijek ima više kafana i kladionica nego što ima vrtića i produženih boravaka u osnovnim školama. Ovaj problem i nije prioritet, jer muška većina koja odlučuje, ne smatra da je to toliko alarmantno. 

Jer to njima nije prepreka. I nikom ništa. 

Nije nam jednako, i neće se problem riješiti ignorisanjem i slijeganjem ramenima. 

Negdje izvan ovog začaranog kruga, žive odrasli muškarci koji su trpjeli, trpe i trpjeće nasilje, u porodici i van nje, od drugih muškaraca. I od žena. Mnogi među njima ćute o tome godinama, jer govoriti o tome je lična sramota, proglasiće ih beskičmenjacima, slabićima. Teško da će razgovarati o nasilju koje primaju s prijateljima, ljekarom, bilo kime. Izvan ovog su i dječaci, koji odmah po rođenju postaju posebni. Pod lupom se prati svaki njihov korak, da slučajno ne zavoli žensku odjeću, govori li feminizirano, previše provodi vremena sa djevojčicama... Treba to, žensko u njima, zatrti u korijenu, ne dozvoliti da preuzme, ne dati da zaplače, ni krišom, nikada, nikada. Jer žensko u muškom ne valja, sramota je to svijeta. Svijet sve primijeti prvi, i ako muško nije muško, onda je to zlo, čisto. Neka radije bude silan, i šakom rješava sve oko sebe, manja je muka. To svi očekuju od njega, i nekako priliči, više nego da bude, gluho bilo, kao strina.  

Međunarodni dan muškaraca je važan. Ali ne za čestitanje i proslave, već konkretnog djelovanja svakodnevno, na problemima koje žive muškarci, koje patrijarhat melje nasitno, slično kao i žene. Važno je da zajedno radimo na tome da rodni stereotipi i diskriminacija postanu izuzetak, ne budu opterećenje, da nasilje prema ženama i muškarcima shvatimo ozbiljno i da ga protjeramo iz naše avlije. Da ga ne pravdamo i ne podstičemo. Da ga spriječimo svuda, svakodnevno i bez izuzetaka. 

Jučer je bio Međunarodni dan djeteta. A slijedeće srijede je Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama. I tako dalje. Svaki dan je nešto za šta se vrijedi potruditi. 

Nemamo razloga za slavlje sve dok u našoj zemlji, a i drugdje, žene i muškarci, djevojčice i dječaci, ne žive slobodno, sigurno. 

I nemaju jednake šanse.