Kulturalni nacionalizmi

Piše: Ivan Lovrenović

Poznato je da su južnoslavenski nacionalizmi po karakteru i po porijeklu kulturalni, a da svoj raison d'être najsnažnije pronalaze u – negiranju drugih, u asimilatorskim težnjama spram bliskih a drukčijih etnokultura. Pri tome su jezik (nacionalni) i književnost (nacionalna) uvijek najvažnija borbena sredstva i identitetni atributi, a svaki koncept plurimorfnosti i kulturne polifonije – đavo koji oko nas i našega naroda plete opasnu mrežu i radi nam o glavi.

Srpski i hrvatski model

Po formatu i po dometima pretenzija, srpski je kulturni nacionalizam bio i ostao nenadmašen. Nema toga na zamišljenom štokavskomu jezično-literarnom atlasu, što on ne drži ekskluzivno svojim. Hrvatski jezik? Dubrovačka književnost, ili franjevačka književnost u Bosni, kao dijelovi hrvatske književnosti? Bosanski jezik? Bošnjačko-muslimanska književnost? Crnogorski jezik i književnost? Ništa od toga, naravno, ne može biti priznato! Ili, može, ali uvrh glave kao nekakvi lokalni, regionalni varijeteti integralne srpske kulture. A treba li uopće podsjećati na cikluse zla i stradanja koji su – od 1918. pa sve do 1992-1995 – iz ovakvoga koncepta nacionalne kulture redovito nailazili onda kada se uspijevao poistovjetiti s državom, i staviti u svoju službu instrumente države!

Hrvatski kulturni nacionalizam – priča ne manje zloćudna, samo daleko manjega formata i s manje historijskih prilika za dominaciju. Prema srpskoj kulturi, od koje osjeća mitsku ugroženost, postavljen obrambeno, defenzivno, u stavu odbacivanja ali ne i nepriznavanja. Prema bošnjačko-muslimanskoj kulturi razvija stav analogan onome što ga srpski nacionalizam ima prema hrvatskoj i bošnjačkoj jednako: asimilacionizam i nepriznavanje zasebnosti. Taj se tradicionalni stav hrvatskoga kulturnog nacionalizma stubokom promijenio u Tuđmanovoj politici prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima, ali ne na bolje, nego na gore. Kao i srpski, kad god je bio politički materijaliziran u državnu formu, i kad je bio u posjedu državnih mehanizama (1941-1945, 1992-1995), ni hrvatski nacionalizam nije propuštao pokazati ružno lice isključivosti i netrpeljivosti.

Bošnjački model

Historijski gledano, bošnjački kulturni nacionalizam u mnogim elementima ima drukčiju dinamiku. On je bitno obilježen činjenicom da – od 1878. godine, dakle od završetka dugotrajne i apsolutne političke i vjerske dominacije nad pripadnicima drugih etnokonfesionalnih grupa u razdoblju osmanskoga vladanja Bosnom – nikada više nije imao priliku za dominaciju niti za ekskluzivno poistovjećivanje s državom, ako izuzmemo onaj kratki kaotični period unutar posljednjega rata, kada se, usred državne i nacionalne kataklizme, jedan tren u visokim bošnjačkim političkim krugovima sanjalo o vlastitoj državi barem na „prostoru koji se može perspektivno kontrolirati”. Grubo govoreći, strukturu današnjega bošnjačkog nacionalizma čini trijada: Bosna (zemlja, država) – islam (vjera, civilizacija) – Bošnjaci (temeljni državotvorni narod, nacija). Od početka devedesetih godina prošloga stoljeća do danas nastaje ogromna produkcija publikacija i javnih nastupa, u kojima se ta shema nastoji povijesno dokazati i legitimirati u „hiljadugodišnjem kontinuitetu”. Na ovom valu, tipičnom za rane faze svih nacionalnih zanosa, konstruiraju se mnoge figure i fantazme jedne „izmišljene tradicije” (u Hobsbawmovom smislu).

Nakon svega što se s Bošnjacima događalo u modernome dobu a naročito u ratu 1992-1995, nije teško razumjeti današnje nacionalne resantimane, frustracije i čežnje; nije ih teško razumjeti, ali isto tako nije u njima teško prepoznati jasne tipske pojave nacionalizma i ekskluzivizma, fatalno ekvivalentnoga dvama ranije spomenutima, koji Bosnu i Hercegovinu ništa manje od njih, u negativnoj sinergiji s njima, stalno drži u stanju političke nedovršenosti i nestabilnosti („prisvajanje” države, svođenje srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta samo na vjerski – pravoslavni i katolički, redizajniranje povijesti u „ključu” obnavljanja starih i stvaranja novih nacionalnih mitova, idealizacija „karaktera” i vrijednosti vlastitoga naroda nasuprot drugim narodima i islama nasuprot drugim vjerama, itd).

(U slijedećem nastavku: Društvo manjina)

Napomena. U ovoj kolumni aktualiziraju se teze o prilikama, odnosima i stanju u Bosni i Hercegovini iz knjige Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata koju sam objavio u koautorstvu s Miljenkom Jergovićem (Novi Liber, Zagreb 2010). Taj tekst završen u ljeto 2010. godine. Današnje političko stanje u našoj zemlji govori da su analitički nalazi i uvidi iz spomenute knjige, po kojima je u njezin naslov došla zapitanost o budućnosti nezavršenoga rata, stekli pojačanu aktualnost.

Svaku svoju reakciju na tekst možete poslati autoru na e-mail adresu: lovrenovic@radiosarajevo.ba