Kriza koncepata

Piše: Ivan Lovrenović za radiosarajevo.ba

Sat vremena s dvoma ugodnih i pametnih, odlično upućenih stranih promatrača i analitičara bosanskih prilika. Susretali smo se već, od nekih tamo kasnih devedesetih – nije nam ovo prvi put. To su ona čeljad što za raznorazne neprofitne, „think-tank“ organizacije, sa sjedištima i filijalama po cijelome zemaljskom šaru od New Yorka i Londona do Istanbula, i od Berlina do Madrida, skupljaju, obrađuju, filtriraju i analiziraju uvide o stanjima i procesima uglavnom u zemljama postjugoslavenskoga i postsovjetskog političkog atlasa, atlasa koji se rasprsnuo u hiljadu i jednu novu neovisnu, suverenu, međunarodno priznatu državu, a ima ih najrazličitijih – od diktatorskog ali prebogatog, geopolitički važnog, pa zato stabilnog i svima poželjnog neosultanata Kazahstana, do najnesretnije zemlje cijeloga tog atlasa, uklete Bosne i Hercegovine.

Smiješno pitanje pristojnosti
U svim ovakvim razgovorima uvijek se nosim s istim problemom. Pomalo smiješno, izgleda da se svodi na pitanje pristojnosti: kada ovim ljudima predstavljaš svu bezizlaznost naše „situacije“ – a to je neizbježno, jer bi sve drugo bilo neistinito -  prati te neugodan osjećaj kako strance, ljude izdaleka, zamaraš i opterećuješ svojom mukom.

Nekada davno, u ratu i u godinama poslije rata, taj osjećaj bio je potpuno potisnut i prekriven aktivističkom iluzijom da svakom strancu – novinaru, diplomatu, piscu, NVO-trudbeniku - ima smisla opširno i do u detalje predočavati naše probleme, jer na taj način i ti pomažeš da „naša istina“ animira i aktivira instance na kojima se donose krupne i važne odluke u međunarodnoj politici... Ta je iluzija pokopana davno (najkasnije s Petritschevim vaktom, ako ne i ranije); shvatilo se da ništa tzv. međunarodnu zajednicu ovdje ne zanima, nego samo to da nema ratnoga klanja, kao i to da se njezina poluprotektorska ruka što duže zadrži.

A mogućnost rata je, srećom, za dugo vrijeme isključena – što sistemskim mjerama poput praktičnoga ukidanja vojske, što nevjerojatnošću da bi susjedne države ponovo riskirale s bilo kakvim ratnim scenarijem na tlu Bosne i Hercegovine, što potpunom istrošenošću onih elemenata u društvenoj, političkoj i ekonomskoj strukturi u BiH koji su potrebni za rat. Jest da ih je preostalo u psihološko-motivacijskoj i ideološkoj strukturi svih naših etnonacionalizama, ali bez prethodno nabrojanih oni u efektivnom i pokretačkom smislu ne znače mnogo.

A koliko je međunarodna zajednica suštinski nezainteresirana za aktivniju i ozbiljniju ulogu u pokretanju Bosne i Hercegovine prema stvarnim, obećavajućim promjenama, najbolje ilustrira posljednji komunike famoznoga Odbora za implementaciju mira: jedno Veliko Ništa, pakovano u savršeno oblikovanu ambalažu birokratske retorike. Sad doviđenja, eto vam komunike, odosmo na godišnje odmore, vidimo se u novembru, na narednom zasjedanju!

Ima li novih koncepata?
Sjedimo, dakle, uz kafu moji sugovornici i ja u bašti obnovljene „Evrope“, pretresli smo stranke, lidere, koalicije, oboma je, vidim, i bez mene jasno da neprijateljski odnosi koje su između sebe uspostavile Lagumdžijina četverostranačka „platforma“ i Dodik-Čovićeva „osovina“ Bosnu i Hercegovinu samo jače zakivaju u status quo, tačnije u regresivnu nepomičnost. E, ali sad damu X. i gospodina Y. logično zanima: ako je politički život u takvoj posvemašnjoj krizi i blokadi, kakvo je stanje u akademskoj zajednici, među intelektualcima, u civilnom društvu, u vrhovima vjerskih zajednica, ima li tu kreativne dinamike u smislu nadilaženja političke močvare, stvaranja i predlaganja novih koncepata i vizija?

Tek tu sam na belaju. Sve što kao tzv. pozitivni primjer mogu navesti, to su pojedinačni istupi i autorska stajališta, obrnuto proporcionalna u odnosu spram tipičnoga ponašanja inteligencije kao sloja i akademske zajednice kao „esnafa“. To ponašanje svodi se na nekritičko opsluživanje ideoloških kumira – nacije, entiteta, države, kolektivne žrtve, već prema etničkoj i/ili stranačko-političkoj umreženosti. Sudbina spomenutih pojedinaca, koji bi da njeguju diferencirano a ne apologetsko mišljenje, principijelnost analitičkoga a ne grupaško-navijačkoga tipa, kao i sudbina njihovih ideja, u takvoj konstelaciji može biti samo – prokazanost, marginaliziranost, prešućivanje.
- Dakle, nije riječ samo o političkoj krizi, nego i dublje - o krizi koncepata? – pitaju a zapravo konstatiraju moji ljubazni ispitivači, tako da ne moram ni odgovarati.

Pozdravljamo se, oni će sa svojim bilježnicama i svojim diktafonima natrag u bijeli svijet - New York, London, Istambul, Berlin, Madrid ili kamo već, u svoje urede i na svoje projekte. Ja prelazim Miljacku na Latinskoj ćupriji, hvatam trolejbus 103, s kojim se domalo uvlačim u Grbavicu, eh, u Grbavicu, nad kojom se spušta prvi mrak.