Kratki ogled o vlahaluku

Piše: Vuk Bačanović

Osvrnuvši se, ukratko, u prošloj kolumni, na balinluk, kao specifičan oblik malograđanske klasne psihologije u Bošnjaka, dotakao sam se i dva druga termina, a to su „vlahaluk“ i „škutorluk“. Baš, kao i balinluk, oba su pogrdni, odnosno posprdni nazivi kojima šoveni kolektivno časte jedni druge. Upravo zbog toga sam iste „termine“ odlučio koristiti u pobližem objašnjavanju posebnih oblika proizvedenih, kolektivnih i nacionalističkih zombi-psihologija. Umjesto što se zgražavamo nad nacionalističkim stereotipnim kategorizacijama ljudi, radije shvatimo na koji način ti ljudi postaju hodajući stereotipi, koji se, potom, međusobno uklapaju u košmarnu slagalicu i koji, jedni bez drugih, ne mogu. Ove sedmice ćemo se pozabaviti time kako u datoj kombinaciji balansira nedovoljno objašnjeni fenomen vlahaluka.

Vlahaluk, može se reći, egzistira u dvije, međusobno srodne i neodvojive manifestacije, a to su malograđanski i ruralni vlahaluk. Ni u jednom ni u drugom slučaju se ne radi o metafizičkim kategorijama (kako bi ih voljeli percipirati balinski i škutorski rasni mističari), već sociopsihološkim stanjima. Malograđanski vlahaluk, poput balinluka, proističe iz sitnočaršijskog šićardžijstva i gangsterizma, bolje reći palanaštva, dok je ruralni plod teškog highlanderskog preživljavanja, koji nerijetko završava u drumskom razbojništvu.

Malograđanski vlahaluk, međutim, svojim podanicima kreira ideologiju na mitiziranom predlošku života ruralnog vlahaluka. U toj predodžbi, malograđanski ideolog vlahaluka (ponajčešće klerik) sebe gradi zastupnikom imaginarnog poštenog pravoslavnog seoskog domaćina, koji vjekovima brani ognjište od nebrojenih nepravoslavnih i nepoštenih zavojevača. Ruralni tako vlahaluk pristaje biti žrtvom sistemski nametnute predodžbe o samom sebi. Biće glavnina topovskog mesa u ratu za Arkadiju, koju je za njega osmislio njegov malograđanski/klerikalni izmišljač vlastitog identiteta. Potomak potlačenog kmeta, sada vlasnik dragocjene zemlje, mora ginuti za malograđanina, a sve kako bi zadovoljio aveti diviniziranih izrabljivača iz neke od srpskih srednjovjekovnih dinastija.

Pravoslavni klerik je naročita spona dvaju vlahaluka, budući da je, prelaskom u kapitalističke produkcijske odnose, upravo on postao sakralizator nacionalne ideologije koju producira malograđanski vlahaluk. Upravo je njegova zadaća da malograđanski vlahaluk u urbanoj sredini živi u imaginarnom svijetu svetog nebeskog sela, kojem se ima podrediti svaka napredna misao nastala u urbanim sredinama.

Malograđanski vlahaluk je vječno držanje grada u duhovnoj klimi palanke. Malograđanski vlahaluk je primitivna čežnja sa mitskim pašnjacima i sprovođenje mitskih pravila tih pašnjaka na gradskom asfaltu. Ruralni vlahaluk, s druge strane, obavlja najprljavije poslove za onaj malograđanski i u selu i u gradu. Za razliku od malograđanskog uobraženog mistika, on ipak živi na opipljivom selu, te ga je lakše isprepadati da će mu imaginarni neprijatelj oteti plodove mukotrpnog rada i pomaknuti pradjedovsku među, zbog koje je spreman smaknuti i rođenog brata. On takav ostaje i kada se preseli u urbanu sredinu, gdje ga malograđanin dočekuje u svom kleričko-epskom svijetu i ubacuje u svoje vrlo opipljive kombinacije, u kojima poslušni ruralni vlahaluk može visoko kotirati, od portira do direktora preduzeća, od izbacivača ili dilera do komandanta paravojne jedinice. Sve po potrebi.

Za razliku od balinluka, čiji se svijet završava na prvom ćepenku, ili, eventualno, u Meki i Medini, vlahaluk je u oba vida vrlo precizno sistematiziran i isplaniran nacionalizam. Njegovi vječni pašnjaci i oranice usred kojih se izdižu dvorovi „svetih predaka“ su, međutim, samo naizgled šira perspektiva i, u realnosti, služe isključivo kao sredstvo oplođivanja sitnočaršijskog šićara, odnosno profita tranzicijskog vlahomalograđanskog mogula.

Dvorovi i oranice na vlahaluškom nebu, zapravo su samo projekcija bijedne zemaljske egzistencije većine srpskog naroda. Vlahaluk je zadrigli i pedofilni klerik u dvorcu od zlata koji brblja o „kosovskoj etici“. Vlahaluk je masovna grobnica u koju je bačena trudnica. Vlahaluk je licemjerno okretanje glave od počinjenih krvološtava. Vlahaluk je produciranje novih malograđanskih i ruralnih psihologija, koje će također okretati glavu.

Vlahaluk je odgajanje naroda da uvijek živi, ne jednom nogom, već glavom u grobu, jer „nije malo ni 6 miliona Srba da pogine“ da bi ostatak vlahaluka, kleričkim blagoslovom, mogao nesmetano pljačkati i ponižavati. Vlahaluk je crna rupa mračnjaštva u kojoj nestaje sva logika, osim logike pljačkaštva i inkasiranja profita. Vlahaluk je dijabolična bestijalnost skrivena iza isposničkog lika na vizantijskoj ikoni.

Vlahaluk je vječno vraćajući srednjovjekovni poredak. Vlahaluk je prvorazredno mrjestilište fašizma. Vlahaluk je suštastvena pogan zaostalosti. Vlahaluk je prvorazredno čedo klerikalizma.

Vlahaluk je u tolikoj mjeri ignorantan prema svakoj naprednoj misli i ideji da graniči sa mentalnom retardacijom. U toj retardaciji će, međutim, na sebe nakalemiti svaku vrstu ideološkog i svakovrsnog drugog otpada: rasizam, hitlerizam, eugeniku vračanje, gatanje... u vlahaluku svi užasi i zaostalosti svijeta nađu najbolje recipijente. Upravo je vlahaluk, suštinski i nažalost, ideologija držanja u pokornosti, izrabljivanja i temeljnog zaglupljivanja srpske radničke klase.