Fantom tuzlanske Slobode

Piše: Emir Imamović

Nakon što je Fudbalski klub Sloboda iz Tuzle ispao iz najgore lige na ovom svijetu, konačno je jasno kako je, zapravo, tim gradom trebao vladati i šta je trebao raditi dugogodišnji načelnik Jasmin Imamović. A trebao je, je li, ostaviti deponiju i močvaru u centru Tuzle, na danas možda i najljepšem trgu u BiH zadržati parking sa pogledom na ruševnu staru zgradu Općine, redovno zalijevati šikaru koje je skrivala šetalište na Banji... Nije, vala, morao riješiti ni trideset godina star problem redukcija vode.

Imamović nije ni minute odigrao

Eto, da je sve pare potrošene na slana jezera, plaže, šetališta, na uređenje trgova i na fabriku vode zbog koje su Tuzlaci mogli iz kada konačno izbaciti kante i kanistere, lončiće i plastične flaše, uložio u sport, recimo, fudbal, Sloboda ne bi ispala iz Premijer lige, već bi je – osvojila. I još bi, naravno, igrala evropska takmičenja. Pa u boljem slučaju prošla kao Željo: pretkolo–dva i doviđenja Marijana, allahimanet Sandokan. U gorem bi slučaju najebala kao Dinamo: uz milionsku pomoć zagrebačke vlasti, tim iz hrvatske prijestolnice se plasirao u Ligu prvaka, osiguravši mjesto u historiji kao, zvanično, najgori klub koji je ikada igrao u tom takmičenju.

Otkako mi je otac, glasom na smrt ranjenog, javio da je Sloboda ispala, pokušavam shvatiti, ne kako je ispala, već zašto je, zapravo, krivica adresirana na Jasmina Imamovića. Prema svim raspoloživim informacijama, on u protekloj sezoni nije odigrao ni minute u crveno-crnom dresu. Također, niko sa tim imenom i prezimenom nije bio ni u stručnom štabu. Jasmin Imamović nije ime sudije koji je sudio utakmicu posljednjeg kola, onu u kojoj je Sloboda mogla čak i izgubiti, ali sa golom razlike, pa ostati u ligi. Ne postoji nikakva, kamoli čvrsta veza između kabineta načelnika i, recimo, igrača Želje koji su odgledali, za njih apsolutno nevažnu, utakmicu protiv Leotara i tako doživjeli prvi poraz nakon oko sto godina, te Slobodu gurnuli ispod granice dna. Nije dokazivo niti da je Jasmin Imamović tražio od Veleža da pusti bodove nekakvom GOŠK-u i tako se osveti Tuzlacima za onu 1987. godinu u kojoj je Rođenima, da bi postali prvaci Jugoslavije, trebala pobjeda u Tuzli, dok je domaćine trijumf ostavljao u Prvoj saveznoj ligi. „Bolje još jedan prvoligaš, nego još jedan šampion“, tako je, kažu hronični navijači mostarskog kluba, rekla partija i, koliko pamtim – gledao prijenos na terasi restorana u Zaostrogu gdje sam, tako se govorilo, bio na moru sa školom; kasnije osam puta pročitao tekst u Tempu o sukobu Red Armyija i narodne milicije, naslovljen sa: „Na Tušnju kao na Hejselu“ – Sloboda je dva gola dala iz dva penala. Oba je pucao Milan Stegnjajić, u „civilnom životu“ poznat po urođenom nedostatku ukusa pri izboru obuće.

Ova i ona Sloboda

Priča o današnjoj Slobodi, međutim, nema nikakve veze sa pričama o „onoj“ Slobodi, kao što ni današnja Tuzla nema puno sličnog sa „onom“ Tuzlom. Neporeciva je činjenica da se tuzlanski sport urušio za vrijeme vladavine Jasmina Imamovića, ali je jednako neoboriva tvrdnja da se tuzlanska industrija urušila – nije sama od sebe, daleko od toga – prije nego je za načelnika izabran Imamović.

Rukometni klub Sloboda Solana, Ženski košarkaški klub Jedinstvo Aida, Košarkaški klub Sloboda Dita... Tako su se zvali timovi iz Tuzle. Jedino je fudbalski klub bio samo Sloboda. Ne znači to da je, kako se to već kaže, bio samoodrživ. Nogometne ekipe u Jugoslaviji nisu u imenu isticale sponzore, već su to radile na dresovima ili, što uopće nije bio rijedak slučaj, nikako. Znalo se, međutim, posebno u regionalnim centrima, od Niša do Tuzle, od Maribora do Subotice, ko plaća sve te igrače, trenere, masere, ekonome... Tako je, eto, rukomet imao Solanu, ženska košarka fabriku obuće, muška deterdženata, a fudbal  rudnike i sve ostalo, od hemijske industrije do pivare. U onom svijetu, za koji više ne znam jesmo li ga sanjali, ali barem znam da je bio bolji, sve je bilo jednostavno: očevi su radili u ourima i sourima, ti ouri i souri su davali plate i njima i onima zbog kojih su radnička klasa i napredna inteligencija nedjeljom išli na stadione, pa tamo, uz pivu od pola litra i inicijativu domaćina protiv iznenađenja jesenjeg dijela prvenstva, romantičara s Karaburme, pokušavala shvatiti je li, balaševićevski kazano, selektor slep kao što su kod očiju ćoravi urednici sportskih listova. Ili, kako je  to rekao Fuad Mulahasanović Lica, dakle i uz Šećera naravno, naj-ve-ći: „Jednom u Beogradu, mi krenuli na pripreme reprezentacije. Zvijezda ostala da igra jednu zaostalu utakmicu u srijedu protiv titogradske Budućnosti. 'Zvijezda' dobije utakmicu, ali ništa spektakularno, a Vladimir Petrović Pižon, njihov kapiten, odigra prosječno. Sutradan u Večernjim novinama ogromnim slovima piše: Pižon ovo, Pižon ono… Da bi to napisali o nekom od nas u Tuzli, mi bismo morali predriblati i odbranu, i redare, i miliciju, i publiku…“

Radnička sportska društva

Tako je, eto, bilo i više nije. Radnička sportska društva, od Bosne do Ukrajine, od Rusije do Slovenije, su ili propala ili su od vlastite prošlosti zadržala samo ime, a i to zahvaljujući dobroj volji anđela tranzicije, oligarha koji se danas zabavljaju onim što je nekada bilo sveto radnicima u neposrednoj proizvodnji.

Tragedija Slobode nije iznimka već pravilo u galaksiji prevarenih od kapitalizma. Tuzla nije jedino veće naseljeno mjesto u kojem sportski klubovi umiru ili su na samrti. Igrači nekadašnjeg prvaka Evrope, beogradske Crvene zvezde su, recimo, osvojili Kup Srbije i započeli štrajk zbog neisplate plata. Splitski Hajduk je posljednji novac nekom nogometašu isplatio u doba neolita, račun kluba je blokiran, dug za vodu veći od tržišne vrijednosti napada. Radnički iz Niša, nekada redovan učesnik Kupa UEFA, kažu, postoji. Skopski Vardar se prošle godine borio za opstanak u makedonskoj ligi. Ili, da proširimo temu, ženski košarkaški klub Elemes iz Šibenika, jedini relevantan protivnik dream teamu Tuzlanki, više ne postoji, baš kao ni KK Šibenka – inače daleko uspješnija ekipa od Slobode Dite – sarajevska Bosna, prvi košarkaški prvak Evrope iz bivše Jugoslavije, ne može pobijediti Široki Brijeg niti na Play Stationu.

Nakon šesnaest godina, koliko je prošlo otkako sam kupio jednosmjernu kartu, ja ne mogu suditi o tome je li Tuzla, uslovno rečeno, danas više grad nego što je bila. Kratke posjete svakih nekoliko mjeseci, jednostavno, nisu dovoljne za osjetiti unutargradsku dramaturgiju prema čijim pravilima funkcionira život u svim svojim oblicima. O doživljajima svakodnevnice mogu govoriti oni što su im adrese Kreke pa do iza Brčanske Malte. Međutim, ja pamtim jedan grad podijeljen na dvoje: na jednoj njegovoj strani sam rođen, na drugoj sam odrastao, a između je bila – rupa. Prostor od Pinge do Skvera – da, od današnjeg gradskog kupališta i skroz preko oživjele stare gradske jezgre -  prljav, propao i pust, dijelio je novije spavaonice na zapadu od onih, nešto starijih, na istoku. Ja sam, dakle, otišao iz možda ne najružnijeg ali svakako jednog od najružnijih gradova, da bih se, evo, godinama, vraćao u sasvim drugačiju Tuzlu: umivenu, uljepšanu, uređenu, obnovljenu...

U grad za koji je moj nekadašnji urednik Senad Pećanin rekao da, jednostavno, izgleda tako da je jasno da se neko o njemu brine. Upravo to - uređenje trgova, popravljanje trotoara, obnova fasada, strateška prodaja gradskog  građevinskog zemljišta... - je posao načelnika općina od Tuzle do Bihaća, od Trebinja do Općine Centar Sarajevo. Sve drugo je pitanje pametne procjene o efektima ulaganja. Bilo da je riječ o nogometu, književnosti ili hip-hop muzici. A po njoj je, pored ostaloga, danas Tuzla poznatija nego po fudbalu i još dva, tri sporta zajedno. I ako već treba tražiti nešto što je Imamović napravio loše, onda je to nedovoljno prepoznavanje činjenice da su, recimo, Adnan Hamidović Frenkie ili Damir Avdić Graha, novim generacijama ono što su rahmetli Huka, pa Šećer, Lica, Meske...bili mom ocu: fantomi tuzlanske Slobode. One što se uvijek piše velikim slovom. I nema, kao što nikada nije imala, veze samo sa loptom i plasmanom na tabeli bilo koje lige.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba