Divjak kao dvostruka udica

Piše: Vuk Bačanović

Hapšenje penzioniranog generala Armije BiH Jovana Divjaka izazvalo je političke trzavice u cijelom regionu, ponajviše u BiH i Srbiji. Kriza će se ili ubrzo završiti oslobađanjem Divjaka ili se u nedogled produžiti njegovim izručivanjem Beogradu. Ma kako nam bila jasna taktika pravosudnog podzemlja u Srbiji kada je u pitanju ušminkavanje odvratnog lica srpske vladajuće klase s početka 90-tih godina, također je jasno da je hapšenje generala Divjaka potisnulo socijalna vrenja u BiH i samu raspravu o njima, u drugi plan. Očigledno je da će pitanje Divjak, kao i slična pitanja zaštite velikih patriotskih istina, još dugo potiskivati zastrašujuće statistike i nezaposlenosti i socijalnoj bijedi. No, kada je u pitanju Divjak, mora se (a i dobra je prilika), razgraničiti osoba i „patriotska istina“ i pokazati kako se te „istine“ uvijek slome na onima koji naivno vjeruju u njih.

Jovanu Divjaku se, za razliku od većine đenerala i generala ex-jugoslovenskih ratova, uistinu ne može spočitati ništa, osim što je, poput mnogih, bio izigran vjerujući da se uistinu bori za multietničku, multinacionalnu i, povrh svega, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Jednako se može zamjeriti naivcima, koji su (pod uslovom da nisu odgovorni za ubistva civila), vjerovali da se bore za slobodu Hrvatske, da brane Jugoslaviju, ili su štite „srpsku nejač“ od „povampirenih hordi ustaša i Alijinih fanatika“.

Dobrom dijelu takvih je danas jasno da su izigrani i da mora da nešto nije u redu sa „državom“ za koju su se borili, a koja je najprije prisvojila, a potom sistematski uništila i rasprodala društvena preduzeća u kojima su radili i svela smisao njihove egzistencije na unezvjerene čekače boračke naknade. Kako kriviti ljude odgojene da se bezuslovno pokoravaju vlastima (a to jeste jedna od odlika jugoslovenskog oblika staljinizma), za neshvatanje da učestvuju u restauraciji kapitalizma, a ne izmišljenog svijeta iz američkih filmova i sapunica. Doista, u „borbi za opstanak“, kako je bila predočena, bilo je malo mjesta pomisli da će se da je država za koju padaju glave istovremeno i dželat, represivni aparat propovjednika lažnih sloboda, sredstvo za bogaćenje malobrojnih.

Postoji u slučaju Divjaka razlika koja se ne smije zanemariti. Nije otišao, poput većine svojih kolega generala JNA, za „svojim narodom“. Prihvatio je jedan drugačiji patriotizam, univerzalistički i, kako je, po svemu sudeći vjerovao, pravedniji. Ono što je zatekao, niti je bio univerzalizam niti borba za pravednije društvo. Bila je to kombinacija najprljavijeg ratnog kapitalizma u kombinaciji sa izgradnjom lažnog romantično-nacionalističkog identiteta i rigidnim vjerskim fanatizmom. Humanist Divjak je postao ikebana, potom verbalno maltretirana, zlobno potkazivana i hapšena ikebana, da bi, kasnije, do kraja iskorišten, po završetku rata, završio „u penziji“. Pa ipak, to govori sve o onima koji su mu to priređivali, a ne o Divjaku samom.

O njemu najbolje govori njegov postratni angažman, humanitarna fondacija „Obrazovanje gradi BiH“, koju je osnovao kako kvalitetno obrazovanje djece ne bi bilo ono što tranzicijom sve više postaje: privilegija imućnih. Divjakovo ne učestvovanje u političkom životu i, samim time, uskraćivanje mogućnosti da se njegovim imenom manipulira prilikom plasiranja neostvarivih izbornih obećanja ukazuje da je shvatio nekadašnja, a u dobroj mjeri i sadašnja, pravila igre društava u kojima živimo.

Braniti Divjaka od smicalica koje mu se podmeću, dakle, nije stvar pristajanja uz patriotizam kao beskorisni kult fetiša, koji, u konačnici ne služi nikome osim onome ko ga uspostavlja.

Odbrana Divjaka nije i ne smije biti odbrana patriotsko-glorifikatorske ili pogrdne medijske slike koja se o njemu kreira.

Odbrana Divjaka jeste odbrana vrijednosti u koje je vjerovao, a koje su neostvarive bez borbe za društvo jednakosti, kojim, radi svojih profita, neće upravljati nacionalne buržoazije, ili neka jedinstvena buržoazija u jedinstvenoj BiH, kakvu, po svojoj mjeri, priželjkuju koristoljubivi glorifikatori patriotizma.

Odbrana Divjaka nije odbrana činjenice da ga je lukavo iskoristio neodbranjivi režim, već isticanje primjera, kako mijenjajući Bosnu i Hercegovinu u budućnosti ne smijemo upasti u istu klopku kao i on.

Odbrana Divjaka nije odbrana propagande, koja ga i danas pretvara u dvostruku patriotsku udicu na kojoj je mamac utvrđivanja „patriotskih istina“, koje su neutvrdive jer su beskorisne i lažne. Svaki rat, koji se ne vodi u cilju pravedne preraspodjele društvenih bogatstava, sam po sebi jeste zločin. Neka slučaj Divjak, kojem ni u kom slučaju nije mjesto u kazamatima srpske buržoazije već na slobodi, prema tome, ne bude narkotik za umirenje, već alarm upozorenja, da više nikada i nigdje ne smijemo biti iskorišteni.