Čekajući Novu 1998.

Piše: Rade Šerbedžija, odlomci iz knjige Green Card

Majka je nakon operacije kuka ležala u beogradskoj ortopedskoj klinici na Banjici. Čim sam završio zadnji kadar filma u Nici, pojurio sam u Beograd. S aerodroma sam otišao pravo u bolnicu i sretno grlio majku i razmotavao joj poklone koje sam joj iz Francuske donio. Smješila se i bila sretna što sam pored nje, iako mi nije promaklo kako joj je čitavo tijelo nemoćno podrhtavalo i kako je s mukom prikrivala bolove. Pripisivao sam to teškoj operaciji i njezinim godinama.

Dolazio sam svakoga dana kod majke. S Andrejom, bratom Boškom ili sestrom Nevenkom, koja je sve vrijeme majčine bolesti bila pored njezina kreveta. Mi Ličani zovemo najbliže rođake sestrama i braćom, a i držimo mnogo do toga roda. Hrvati ih zovu bratićima i sestričnama.

Prolazili su dani a majka se i dalje slabo osjećala.Više nije uspijevala sakrivati snažne bolove koje je i dalje osjećala u predjelu stomaka i doktori su je poslali ponovo na ultrazvuk. Bili su iznenađeni kada su otkrili veliki tumor na želucu. Prije petnaest dana je snimak na istoj glasovitoj klinici VMA pokazivao da je sve u redu i nije bilo ni traga od tumora. Znači da su pomiješali snimak, jer se inače ne bi usudili na ortopediji pristupiti kompliciranoj operaciji kuka. Vjerojatno su nekom nedužnom, kome je zalutao majčin snimak sa tumorom, otvorili i zatvorili utrobu i poslali “izliječena” kući da uz sarme i prasetinu proslavlja novogodišnje blagdane!

Moj prijatelj doktor Goran Milašinović bio je ljut i zabrinut. Nakon lutanja po raznim klinikama, gdje su joj potvrđivali ili nijekali dijagnozu, na njegov prijedlog, preselili smo majku na Prvu hiruršku u Klinički centar Srbije, to jest na odjel dr Zorana Krivokapića, čuvenog gastrologa i sjajnog kirurga.
Bio je i nadasve simpatičan i drag čovjek, koji nam je svima ohrabrivim riječima unio dosta optimizma. Svima, osim mome starom ocu, koji je već od samoga početka majčine bolesti zabrinuto uzdisao.

Odjel dr Krivokapića, svojom čistoćom i urednošću potpuno je odskakao od sumorne slike srpskih bolnica, u kojima se bijeda i siromaštvo države ogledalo na svakome koraku. Bez dovoljno vate, gaze, lijekova, sa posteljinom koja se danima nije prala i provjetravala i krevetima po hodnicima, beogradske bolnice su podsjećale na kadrove iz ratnih filmova. Uostalom i bila je to zemlja koja je prolazila svih tih godina kroz rat, iako to njihovo političko rukovodstvo nije nikada službeno priznavalo, te se pravilo da to ranjenici po beogradskim bolnicama sa neba padaju.

Odlazio sam kod majke po nekoliko puta na dan naizmjenično s ocem, jer nisam mogao podnositi njegovu otvorenu zabrinutost koju nije znao skrivati pred majkom. Nasuprot njemu, trudio sam se, krijući i potiskujući svoje suze, svim silama da joj podignem moral. Često sam pričao viceve i donosio gitaru. Pjevao sam joj i svirao pjesme koje je voljela, na opće veselje sestara i bolničkog osoblja. Bio sam kao Ibsenov mladi Per Gunt, koji počinje sa svojom na smrt bolesnom majkom igrati njihovu posljednju igru. I ona ju je, nama za ljubav, igrala vješto prikrivajući bol i zebnju, koji su joj potresali iznemoglo i oslabljeno tijelo.

Dr Krivokapić je odlučio operaciju odložiti za nekoliko dana, jer mu se činilo da je čitava bolnica suviše zaokupljena dočekom Nove godine. Bolje je to učiniti odmah poslije praznika, rekao nam je. Dao nam je dozvolu da, ako to ona želi, odvedemo majku kući tih nekoliko dana. Umorno i sretno se nasmiješila na tu vijest. Kao neka djevojčica. I izgledala je kao djevojčica, čije je bijelo ispijeno lice sijalo nekim uzvišenim sjajem, a lijepe modre oči skupljale u sebe svu tugu dana.

Andrej, koji je jedan od onih koji se “u sve razume”, predložio je da majku ne vozimo kući bolničkim kolima, jer su, kaže, sva stara i bez amortizera, a do njihova maloga stana na Konjarniku treba proći oštećenim cestama punim rupčaga. Uostalom, to potvrđuje i nesretni pad moje sestre Nevenke u jednu takvu rupu u nekoj mračnoj beogradskoj ulici, nakon čega je slomila obje noge. Dakle, Andrej je od nekog svoga imućnog prijatelja nabavio veliki i luksuzni auto kojim ćemo prevesti majku iz bolnice do kuće. Vozač je bio neki mladić, izbjeglica iz Krajine, plave kovrčave kose i gotovo dječačkog lica.

Smještamo majku pažljivo na spušteno prvo sjedište i umatamo je u deke. Ja sjedam na zadnje sjedalo iza šofera, pridržavam majku i namještam jastuke oko nje. Mladić vozi lagano i sa zadovoljstvom primjećujem kako je moj drugar Andrej imao pravo, jer kola gotovo klize beogradskim ulicama. Spuštamo se ulicom Generala Ždanova, pa Nemanjinom i Kneza Miloša Velikoga. Prolazimo pored Generalštaba, Vlade Srbije i Ministarstva spoljnih poslova, u kome sam na poziv Leke Lončara prije par godina pozvan da popijemo bocu šampanjca, koju je otvorio toga jutra, nakon što je podnio ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova Jugoslavije, koja se upravo počela raspadati.

Nedjelja je popodne i gotovo da nikoga nema na cestama.
– Otkuda si ti sine – upita majka mladića.
– Od Knina...
To je značilo da nije iz Knina, nego iz nekog sela oko Knina. Tako sam i ja uvijek odgovarao na slično pitanje da sam “od Korenice”, iako sam iz Bunića. Još ga je propitala o roditeljima, ima li braće i sestara i gdje i što radi...
Nedjelja popodne. Zubato sunce sja hladnim sjajem i magla se hvata na stakla automobila. Vozimo se kroz ovaj grad koji nikome od nas ne pripada.
Onda odjednom, usred neke prijeteće tišine u kojoj se samo čuo uredan i tih rad motora, moja majka zapjeva onim njezinim toplim, melodioznim glasom:
Zvijezda tjera mjeseca
za goru ga zatjera
za goricom vodica
na vodici curica
bijelo lice umiva...
U njenom glasu nije bilo ni traga tuge, nego neke gotovo radosti i počasti ovome lijepom, sunčanom, prosinačkom danu i životu koji se unatoč svemu, odmotava i dalje ko klupko šarenim koncem namotano. Njena krajiška pjesma odjekivala je pustim Beogradom i ko najčistija biserna voda, protjecala kroz ulice glavnoga grada.

Zapjevao sam i ja s njom instinktivno slijedeći svoju Per Gintovsku ulogu, dok su široke beogradske, betonske ceste i trgovi promicali pored nas i pretvarali se u tople krajolike Krbavskoga polja i planinskoga prijevoja Vrpila, preko koga smo majka i ja toliko puta pješice prelazili od Debeloga Brda do Korenice. Njen nježni, topli glas, milio je kroz moju koštanu srž, pretvarajući taj mirni, sunčani, nedjeljni dan u najljepšu pjesmu našega života.

Auto je naletio na neku malu izbočinu na cesti, od čega je majčin glas bolno zatreperio.
– Oprostite – prošaptao je mladić, niz čije su se dječačko lice kotrljale krupne suze.

 Agonija
U malom jednosobnom stanu, u Blagajskoj ulici br. 8, na prvome katu, gdje su moji roditelji živjeli svoje izbjegličke dane, bilo je veselo i živo. Skupili su se rođaci i prijatelji. Svi su nekako bili optimistični. U redu, tumor je tu, ali doktori su rekli da se može operirati. Postojala je nada. Nije sve izgubljeno. Brat od ujaka Boško Matijević, koga je majka posebno voljela, jer je bio baraba i bekrija, ali nježnog i dobrog srca, bio je glasan kao i uvijek. Započinjao je razne pjesme koje je majka odmah prihvatila slabašnim glasom, iako bi se brzo umorila. Tu su bila i ostala moja braća od ujaka. Mane, koji je i sam doktor, zatim Dudo i Vladimir, pa sestra Nevenka, tetka Danica, stric Stevan, susjedi Ljubinka i Sveto, koji su se brinuli o ocu otkad se majka razboljela. Bile su tu i moje djevojčice Nina, Vanja i Mimi. I Lenka. I zet Danko Kuzmanović, koji je donio svoju rakiju iz Banja Luke. I netjaci Saša i Boris. I moja rođena sestra Milica, tiha i šutljiva kao uvijek.
Pila se rakija i pivo. I svi su bili nekako uzbuđeni i sretni da je majka tu među nama i da je vesela (čak je, na Boškovo navaljivanje, popila gutljaj rakije i nasmiješila se).

Samo je otac, mrko gledao ispred sebe i glasno uzdisao. Sjedio sam do majčinog uzglavlja i držao je za ruke. Trudio sam se prikriti svaki trag tuge i zabrinutosti i prilično sam vješto igrao tu tešku ulogu. Sestra Milica je uz pomoć mojih djevojčica okitila mali bor.

Nekada smo, u našoj kuci u Vinkovcima, kitili bor kolačima koje nam je majka ispekla u rerni, a prije toga, ja i sestra, modelirali razne figurice od tijesta. Ja sam najviše volio “medvjeđe šapice” i sestri je teškom mukom uspijevalo da ih očuva do ponoći od mojih proždrljivih nasrtaja. Vješali smo na grane svilene bombone umotane u srebrni i zlatni celofanski papir, i slike holivudskih glumaca i jugoslavenskih nogometaša, koje su išle uz čokoladice, koje smo sestra i ja skupljali i čuvali u našim albumima. Sestra je obožavala Elizabeth Taylor i Alana Lada, a ja Zebeca i “Partizan”. Za grane su se vezivale i prave male svjećice od voska, a glavna atrakcija su bile prskalice, koje su goreći, bacale iskričave zvjezdice oko sebe. Bio sam potpuno lud za tim čudom od pirotehnike. Na vrhu bora je umjesto ukrasnih šiljaka i kuglica u raznim bojama, stajala crvena petokraka izrađena od plastike, koju je otac donio sa neke prvomajske proslave iz mjesnog Socijalističkog saveza i koju nam je spojio žicama sa strujom. Sestra i ja smo brzo oglodali naš “organic” bor, a petokraka je svijetlila i po danu i po noći, od 31. decembra pa sve do ranog proljeća i proslave Dana oslobođenja Vinkovaca. Bor bi se već sav sasušio, ali crvena petokraka je i dalje žmirkala u predsoblju naše obiteljske kuće u Vinkovcima.

Oko majčinog kreveta su se tiskali rođaci i komšije. Mala soba je isparavala mirise njihovih oznojenih tijela koji su se miješali s mirisima kiseloga kupusa, sarme i kobasica što su dopirali iz kuhinje u kojoj su majku spretno zamjenjivale komšinica Ljubinka i tetka Danica. Mora da su ti snažni mirisi stvarali mučninu u njenom bolesnom tijelu i zahvalno me je pogledala kada sam ja, gotovo komandirajući, naredio rođacima i komšijama razlaz i otvorio širom prozore. Oštri zrak je naglo prodro u sobu kroz zrake popodnevnog, mrzloga sunca, koje je umorno zapadalo i izvana su se čule petarde, ponekad izmiješane i s pravim puščanim paljbama. Ovdje gotovo svaka kuća ima vatreno oružje. Puca se uvis. Prema nebu. Ali ima li razloga za slavlje?

Pale li se i dalje svijeće za sve žrtve rata ispred Skupštine Srbije, gdje se uporno skupljaju neki dobri i zabrinuti ljudi, među kojima su najredovitija bila i lica mojih prijatelja Borke Pavićević i Nikole Barovića. Nekom pustom ulicom, u to vrijeme, osamljen šeta moj prepametni drugar Dragan Babić-Babura...
– Ajde, majko, malo juhice – pokušavala je sestra, bez mnogo uspijeha.
Jedva je, nakon intervencije zeta Danka, koji je u familiji, osim što je bio posebno voljen i štovan, imao i neprikosnoveni doktorski autoritet, teškom mukom progutala dvije žlice pileće juhe i žličicu jogurta.

Zatim su moje djevojčice izvele za svoju baku plesove koje su naučile u svojim baletskim školama u Londonu. Obučene u bijele haljinice i baletske papučice, poskakivale su dražesno pred majkom, koja ih je nakon razdraganog osmijeha, odjednom nekako posebno sjetno pogledala i, duboko uzdahnuvši, odmahnula rukom. Kao da je u tom nestvarnom dodiru sa muzikom Chopinovoga valcera koja je dopirala sa maloga kasetofona i uz koju su moje djevojčice igrale, gotovo nekom apstraktnom intuicijom shvatila da je za nju igra svršena.

I nije u tome uzdahu i odmahivanju rukom bilo neke općenite nesreće zbog težine bolesti i neminovne smrti, koliko osjećanja duboke nepravde što ih uskoro više neće gledati, a nije ih se zbog svih ovih naših zajedničkih izbjegličkih godina dovoljno nagledala.

Otac se zatvorio u kupaonu i tamo, naslonjen na rub kade, glavu zaronio u njegove velike šake.

Sjedimo tako, natiskani i skupljeni oko majčinoga kreveta, kao oko našega ličkoga ognjišta, ovdje u srcu ”majke Srbije”, koja nema volje a ni snage, da toplije prigrli sve te svoje izbjegle Krajišnike što se ko promrzle zvijeri šuljaju predgrađima Beograda.
"...Tuđa zemlja ima svoje, ne poznaje jade tvoje...”
"Tuđa majka ljubi svoga...", godinama je urlao u mikrofon splitski komičar šjor Lorenco, koji je na 'Veselim večerima', izvodio tu Preradovićevu pjesmu, na različitim jugoslavenskim jezicima i narječjima, uz salve smijeha od Triglava do Đevđelije.

Tetka Danica me zove u kuhinju i, kao nekada kad sam bio dječak, nudi me raznim jelima, koja je tako ukusno znala pripremati.
– Jedi, sunce tetkino...

Ta rečenica me sjećala njenoga Sombora u kome je bila mlada učiteljica i gdje sam ja često preko zimskih raspusta dolazio, na opću radost njezine djece, male sestre Rajke i još manjeg brata Željka. Tetak Žarko je bio bivši prvotimac Veleža iz Mostara i davao mi je prve prave, profesionalne poduke iz nogometa. Ali, pamtim i somborske kafane u koje me je volio voditi i prve tamburaše što su mi za stolom svirali.

Ta teška Silvestarska noć prolazila je tromo te večeri kroz mali stan u Blagajskoj ulici i tek pokoja poznata melodija koja je tiho dopirala sa TV stanica Beograda podsjećala je sve skupa na novogodišnju noć i svečanost trenutka.

Lenka i ja smo odveli djecu kod Nana Nine (kako unuci zovu Lenkinu majku), gdje je obitelj tiho i tužno dočekivala prvu Novu godinu bez Lazara. Ninočka je (kako je zovu kćeri i zetovi) podijelila svima Lazarovu knjigu, upravo izešlu iz tiskare – Španija moje mladosti, s podnaslovom Pismo mojoj deci.

Oko devet navečer dolazio je Djed Mraz i sva su djeca morala otići u jednu od soba i tamo čekati dok majke, to jest sestre Udovički, razgovaraju sa Djedom Mrazom i ponude ga čašom mlijeka i kolačićem. Jedne godine se sestra Ani sjetila da bi trebalo dodati i malo mrkve za jadne umorne sobove koji voze Djeda Mraza po cijelome svijetu.

U stvari, sve je to bila izmišljotina gospođe Karoline Udovički Sanchez de Lozada, kojom je ona godinama dočekivala i ispraćala komunističkog Djeda Mraza, jer tobože, on je bio jako zauzet i nije mogao lično uručiti darove svoj djeci na svijetu. Sestre Udovički u tome trenutku prosto podivljaju, utrkujući se koja će bolje glumiti razgovor s Djedom Mrazom, to jest imitirati glas svoje majke iz njihova djetinjstva. Ani, koja je uvijek najtiša i posebno samozatajna, uzela je na sebe da umjesto Djeda Mraza hitro ispije čašu mlijeka i pojede ponuđeni kolačić. Prije je to uvijek činio Lazar, te su jedne godine sestre Udovički otkrile tu nježnu prevaru, kada su opazile tragove mlijeka i šećera oko usana svoga oca.

Ja sam više volio okrutnu istinu našega oca Daneta, koji mi je već u mojoj petoj godini saopćio da Djed Mraz ne postoji i da se to komšija Barišić obukao u Djeda Mraza te po susjedstvu dijeli darove djeci.

Onda je zazvonio telefon. Otac me zove kući jer je majka dobila jake bolove u stomaku.
Zovem Gorana.
Vozimo je u dežurnu bolnicu. Tamo joj ispumpavaju vodu iz trbuha i daju injekcije za smirenje bolova.
Vraćamo se kući.
Po drugi put ovoga dana. Majka leži u bolničkim kolima, blijeda i iznemogla. Prolazimo istim putem kojim smo jutros, kroz osunčani Beograd, pjevali naše krajiške pjesme. Kroz šoferska stakla bljeskaju šarena svijetla i jeftine neonske dekoracije. Tu i tamo iz polumraka izranjaju posteri Miloševića, Šešelja i Vuka Draškovića, koji pri toj noćnoj rasvjeti iz vidokruga vozila hitne pomoći djeluju sablasno i zastrašujuće.

Prve pahulje snijega spuštaju se na okna bolničkog auta i šofer, uz vesele komentare, uključuje brisače.
– Majko, evo snijega – govorim joj stišćući joj blago ruke.
– A jutros je bilo ko proljeće – prošapće tiho i gotovo se nasmiješi.
Da.
Jutros je bilo proljeće.

Ko da su četiri godišnja doba prošla u ovome zadnjem danu prosinca, hladne beogradske zime, 1997. godine...