Balkanski Cannes u Saigonu Balkana

Piše: Emir Imamović

Red carpet je isklofan i smotan, stolice složene, platna smotana, nagrade podijeljene, gosti ispraćeni... Završen je, eto, i osamnaesti po redu, punoljetni Sarajevo film festival. „Balkanski Cannes“, kako ga je neko nazvao, u Saigonu Balkana, gradu koji je sagorijevao u hedonizmu, čineći šta i koliko može kako bi se bar na kratko ubijedio da tih nekoliko dana - od šestog do četrnaestog juna ove godine, a za iduću treba vidjeti vaktiju - nije iluzija nakon koje dolazi bolni mahmurluk i stvarnost kao zbir poraza i iznevjerenih očekivanja.

Duh Orijenta i ležernost Balkana

Nekada davno, u ona doba dok nismo imali snage priznati sebi kako rat, možda, nije izgubljen, ali ideali jesu, moglo se, ne jednom i nimalo rijetko, čuti kako Sarajevo u vrijeme SFF-a liči na ono što bi to isto Sarajevo moglo i trebalo biti vazda: na živi, dinamični, zapadnjački, otvoreni, evropski grad – začinjen duhom Orijenta i ležernošću Balkana. (Dobro, zadnje dvoje – duh Orijenta i ležernost Balkana – sam odnekud prepisao i ne znam šta tačno znači, ali zvuči kao sintagme koje, kako bi rekao Sejo Sexon, mediji vole glodat'.) I dalje je, nije da nije, festivalsko Sarajevo takvo, ali stvarno nije i slabe su, ako uopće postoje, šanse da će u skorije vrijeme biti. Ili, kako kaže Stefan Zweig u knjizi Jučerašnji svijet: „Naša domovina za koju smo živjeli, razorena je na duže vrijeme nego što će potrajati naš život“.

Izmoreno opsadom, prevareno mirom, raskovano tranzicijom, zatrovano pohlepom, Sarajevo je jedan umoran grad, čiji su građani sve spremniji prihvatiti promjene na gore. Nevoljko možda, ali bez pogovora, jer iskustvo govori da je svaka pobuna samo odgađanje neizbježne kapitulacije, uz moguće neugodne posljedice.

Nije prošlo puno, samo tri godine, otkako je početak Sarajevo film festivala prvi puta pomjeren. Te 2009. godine bilo je dovoljno četrdeset osam sati da graknu liberalni novinari i poneki takav intelektualac – uz časne izuzetke, naši intelektualci se o bitnim pitanjima oglase tek kada mine svaka opasnost od onoga što će reći – jer je, zaboga, tajming SFF-a usklađen sa mjesecom ramazana. Rafalnom paljbom iz tastatura i svim raspoloživim slovima, branilo se sekularno društvo, ista takva država, objašnjavalo da ne postoji nikakva, kamoli čvrsta veza između projekcija na Metalcu i teravija, upozoravalo kako ta dva dana slici Sarajeva smetaju više nego što bi festival smetao sve i jednom muslimanu koji svoju religioznost ne nosa kao akreditaciju i vjeru ne prakticira zato što je moderno.

Trpeljivost – hvalevrijedna osobina

Prije te tri godine, a kao da je bilo prije tristo, dva su dana uzrokovala dvjesto novinskih tekstova, sate rasprava, navela predstavnike Heinekena da demantiraju kako nisu tražili promjenu datuma festivala kojeg sponzoriraju, u strahu od pada prometa; dok su iz direkcije SFF-a, istina nezvanično, objašnjavali da dio njihovih uposlenika posti, pa ih kao ne žele izlagati naporima...

Dvije hiljade i devete je nastao i vic: „Kada počinje ramazan? Kada završi Sarajevo film festival“.  Ta, do sada bezbroj puta ponovljena, otrcana šala, jedino je što je ostalo od sve silne galame. SFF se već tri godine šeta od kraja augusta do početka jula i nad tom činjenicom se više ne čudi niko. Jednostavno, nema smisla.

„Mržnja jednog naroda prema drugom, jednog društva za kafanskim stolom prema drugom, nije nas svakodnevno zaskakivala iz novina, nije odvajala čovjeka od čovjeka i naciju od nacije; tada još onaj osjećaj krda i gomile nije bio tako gnusno jak u javnom životu kao što je danas; sloboda u postupcima svakog pojedinca bila je – danas jedva da je to i zamislivo – posve razumljiva stvar; trpeljivost se tada nije smatrala slabošću i mekuštvom nego hvalevrijednom etičkom osobinom“, piše Zweig u već pomenutom djelu, opisujući Beč uoči Drugog svjetskog rata.

Zanemarimo li mjesto i vrijeme radnje, eto idealnog opisa Sarajeva koje, možda, nikada nije bilo većinsko, ali jeste postojalo. Nažalost, dovoljno davno da ga se ne sjećaju oni što danas, na pragu dvadesetih, postaju publika SFF-a i posebno konzumenti onoga što festival prati: na kratko probuđenog života grada u kojem svaki izlazak iz kuće ne mora biti korak u pakao betonske džungle tranzicijskog siromaštva i balkanskog primitivizma u esencijalnom obliku.

Ne samo sjećanje, nego i putokaz

U Sarajevu su, kao i drugdje u Bosni i Hercegovini, prag punoljetstva prešle generacije za koje je ovo što mi smatramo užasom, jedini svijet kojeg poznaju. U tom je svijetu sasvim prirodna mržnja jednog naroda prema drugom, jednog društva za kafanskim stolom prema drugom, osjećaj krda i gomile je gnusno jak u javnom životu, a trpeljivost se smatra slabošću i mekuštvom. E zbog njih je, puno više nego zbog tepiha i nagrada, nategnutog glamoura, celebrity gostiju, ma skoro svega – osim filmova koji će prije u muzeje nego u kino distribuciju – važan SFF.

Tih nekoliko dana u kojima je Sarajevo živi, dinamični, zapadnjački, otvoreni, evropski grad – začinjen duhom Orijenta i ležernošću Balkana, a ne agresivno  klerikalizirana kotlina puna nasilja i bijede, u kojoj uspijevaju kladionice i propadaju galerije, otvaraju se folkoteke i zatvaraju muzeji, nisu samo zamjena za sjećanja na bolje doba, već i putokaz ka onom svijetu u kojem je sloboda u postupcima svakog pojedinca posve razumljiva stvar, uživanje u životu i blagodetima grada nije propratna pojava pojedinih javnih događaja, a početak filmskog festivala ne određuje nadležna vjerska zajednica.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba