Aleksandar Veliki

Piše: Emir Imamović za Radiosarajevo.ba

Igrom slučaja, spletom okolnosti i tome slično, prijenos utakmice košarkaških reprezentacija Litvanije i Bosne i Hercegovine, gledao sam na Radio televiziji Srbije. Jedan od komentatora je, negdje krajem treće četvrtine, možda početkom četvrte, nije nimalo važno, rekao: „Aco Petrović vjeruje da je nakon svega zaslužio i malo sreće“. I imao je pravo... Samo što Petrović tu zasluženu sreću nije dobio.

Miroslav Ćiro Blažević, otac svih čudnih teorija, ima običaj reći da ta jebena sreća dođe sama kada se sve drugo – Ćirinim, samo njemu razumljivim jezikom kazano: rekuperacija, galvanizacija, dodavazacija... – složi. Aleksandru Petroviću se ništa nije složilo, svakako ne samo od sebe. Sve što je trebalo, složio je, stvorio, uredio, pripremio on. Sreća, vidjeli smo, nije došla. Zadržalo je na putu, zbog bosanskohercegovačkog pasoša valjda.

Selektor košarkaške reprezentacija BiH, ima pravo biti razočaran. Mi nemamo. Mi smo se kao mirni, pokorni, tihi, apatični građani ugradili svim svojim kapacitetima u nered u kojem je on napravio tim sposoban pobijediti polufinalistu prošlog Evropskog prvenstva, ekipu Makedonije, postjugoslavensku reprezentaciju kojoj su predviđali borbu za medalje u Sloveniji, dakle Crnu Goru i, na kraju, Litvaniju, selekciju države čiji Košarkaški savez vodi niko drugi nego Arvidas Sabonis i u kojoj sva djeca prvo počnu trenirati košarku, pa tek ako nemaju dovoljno dara, idu na fudbal, rukomet, šah, pikado, atletiku ili na posao.

Njegova, a naša

„Ja možda nisam najbolji trener na svijetu, ali srce koje sam dao ovoj ekipi je ogromno“, izjavio je Aco nakon nedovoljne pobjede u posljednjoj utakmici grupne faze Eurobasketa u Sloveniji. Za razliku od ostatka svijeta, od zemalja u kojima su posvećenost, znanje i želja da se nešto napravi, dovoljni za rezultat, u Bosni i Hercegovini je svaki, ali svaki uspjeh u bilo čemu, posljedica iracionalnosti onoga ko ga je ostvario: čudo na kvadrat, kako je to, nekim drugim povodom, rekao Danis Tanović.

Aleksandar Petrović je za našu košarku ono što su za nogomet Baka Slišković, Fuad Muzurović, Ćiro Blažević i Safet Sušić, ali u jednom. Ta njegova, a naša reprezentacija, zbilja jeste reprezentacija Bosne i Hercegovine, sastavljena nakon godina u kojima smo povjerovali da imamo više atomskih fizičara nego punoljetnih muškaraca koji znaju koliko koraka ima dvokorak, tim koji je prvo morao podsjetiti da uopće postoji, u kojeg se vjeruje i koji, vidjeli smo, zna da igra. Onako kako je, dakle, Baka u nacionalnu selekciju doveo sve što u njoj može i treba igrati, bez obzira na famoznu nacionalnu pripadnost; pa onako kako je Muzurović skupio rasutu ekipu, kojoj je Ćiro zatim vratio duh, a Pape je doveo u red; e tako je Aco za dvije godine od rođenih gubitinika napravio tim sposoban da protiv Litvanije dođe do plus petnaest razlike i, zbog kašnjenja sreće, ne ostane na magičnoj liniji od deset koševa viška.

Zapravo, Petrović je sastavio, uigrao, uozbiljio našu najbolju košarkašku reprezentaciju od neovisnosti, a to što nije prošao u drugi krug takmičenja, o njemu i njima, ne govori ništa loše. Ovih dana, samo prije dvadeset godina, košarkaška reperezentacija Bosne i Hercegovine, koju su sa klupe vodili Mirza Delibašić i Ibrahim Krehić, je ušla u četvrtfinale Eurobasketa i na kraju zauzela osmo mjesto u Evropi. Ako ćemo pravo, i nije to bila reprezentacija BiH, već ono što je nama ostalo u raspadu Jugoslavije i njene košarke. Sabahudin Bilalović, Mario Primorac, Samir Avdić, Senad Begović, Gordan Firić, Emir Mutapčić, Emir Halimić, Adis Bećiragić, Ilijas Mašnić i Samir Selesković, nisu samo rođeni u toj, pokojnoj državi, već su njoj formirani i formatirani kao košarkaši. Oni su, je li, izašli iz ozbiljnog sistema u kojem su se basketom bavili Rusmir Halilović, Boša Tanjević, Mirko Novosel, Duda Ivković, Vlado Đurović... Iz sistema zahvaljujući kojem je BiH imala prvog evropskog prvaka u muškoj košarci sa ovih prostora i jedinog ženskog (Jedinstvo Aida), iz kojeg je, recimo, Samir Cviko Avdić stigao do mjesta prvaka svijeta sa juniorskom reprezentacijom, a Mirza Delibašić otišao da prvi dobije nadimak kojeg će kasnije u istom klubu, Real Madridu, preuzeti mlađi od dva Petrovića – Dražen.

Hajmo malo...

Istina, bilo je poslije velikih večeri našeg basketa, no i u njima su to da znamo nešto o košarci pokazivali produkti famozne jugoslavenske škole: Nenad Marković, Gordan Firić, Samir Lerić, Dževad Alihodžić, Damir Mršić... Znalo se, tako, desiti da pobijedimo Hrvatsku ili Litvaniju u kvalifikacijama, odemo na neko prvenstvo i tamo, kao pravi turisti, ostanemo koliko treba za tri poraza u nizu. Bolje i nije moglo biti: igrači su jeli po grilovima, spavali u autobusima, a treneri uzimali time out da im kažu: „Hajmo malo, pička mu materina“.

Aleksandar Petrović nas je podsjetio da, jednostavno, nismo predodređeni da budemo najgori.

Njegov tim je ozbiljno prošao kvalifikacije, na prvenstvu ostvario tri velike pobjede, a on je, i kada razbija reklame i kada ljubi drugog najvećeg Mirzu naše košarke, izgledao, djelovao kao neko ko zna i kome je užasno stalo do onoga što radi.

Nakon Ace, kada god otišao od nas, više ništa neće biti isto. Sa ovim, njegovim timom, se može samo bolje. Osim ako, opet, ne nađemo nekog genija sposobnog da pokvari givikt. I unazadi Teletovića, Đedovića, Wrighta, Kikanovića, Stipanovića, Gordića,Sinanovića, Peršića, Šutala, Bavčića, Mašića i Pašalića – košarkašku reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Tim Aleksandra Petrovića.

Svaku svoju reakciju možete poslati autoru na e-mail: imamovic@radiosarajevo.ba