Rob Sewell: Zbog čega kriza neće prestati

Piše: Rob Sewell (IMT)
Prevod: Radiosarajevo.ba

Događaji se odvijaju brzinom svjetlosti. Berze su u slobodnom padu širom svijeta. Privremeno dolazi do popuštanja, samo da bi usljedila još veća opadanja. Kompletna situacija podsjeća na 2008., tačnije na 1930-te.

Šef Svjetske banke, Robert Zoellick je upozorio na “novo i još opasnije" vrijeme za globalnu ekonomiju i to dok se Evropa bori kako bi riješila dužničku krizu. Zoelick je rekao da će problemi državnog duga eurozone uzrokovati više nevolja nego "srednjoročni i dugoročni problemi", koji su doveli do degradiranja SAD od strane Standard and Poora, izazivajući paniku na svjetskim tržištima. "Sada smo u ranoj fazi nove i drugačije oluje, koja nije ista kao ona iz 2008," rekao je Zoellick. "U posljednje dvije sedmice, svijet je prešao u... novu i još opasniju fazu", rekao je u intervjuu za australijske novine. Odmah nakon koloapsa svjetske ekonomije prije tri godine, buržoaski ekonomisti su proglasili krizu okočanom u ljeto 2009. Kao i uvijek, gledali su samo površinu i ignorirali unutrašnje kontradikcije. Sva njihova priča o znacima oporavka je sada okončana.

Za većinu Evrope, SAD-a i Japana, nema oporavka. Nalaze se u situaciji bez presedana: Prelaze iz jedne krize u drugu. "Nova faza krize je različita od one iz 2008., tj. Lehman momenta", kaže Satyajit Dass, autor "Ekstremnog novca". "Tada su vlade imale finansijski kapacitet da spase privatni sektor, posebno finansijske institucije. Kriza sada obuhvata čitave nacije." (FT, 11/8/11)

Drugim riječima, kriza kapitalizma nije riješena upumpavanjem triliona dolara u banke, već se pogoršala. Sada se širi panika zbog razvoja krize u Evropi i Americi u kojima bi strah od stagnacije ekonomije mogao preliti čašu. U posljednjih šest mjeseci, ekonomija SAD je imala rast od anuliranih 0,8 posto. Fiskalne kontrakcije od nekih 2 posto od BDP-a naredne godine – više od bilo koje velike ekonomije – mogle bi biti dovoljne da ekonomiju gurnu u recesiju sa dvostrukim dnom.

Povjerenje

Buržoaski ekonomisti kažu da je skorašnji udar povezan sa krizom povjerenja. Pa ipak, kriza nije subjektivna stvar, već je vezana za objektivnu situaciju. “Amerika je šest godina u izgubljenoj dekadi”, piše Ekonomist (6/8/11). Zapravo je kriza, proizašla iz kontradikcija kapitalizma, rezultirala opadanjem povjerenja, a ne obrnuto. Naravno, pad povjerenja se može reflektovati i doprineti produbljivanju ekonomske krize.

Degradiranje ekonomije SAD od strane  S&P reflektira narastajuću slabost svjetskog kapitalizma. Ekonomija SAD jedva raste, a procent nezaposlenosti je i dalje 9 posto. Ovo se pretvara u udar na svjetsku ekonomiju u vrijeme kada se kriza u Evropi produbljuje. Vladajuća klasa bulji u ambis, paralizirana svojom impotencijom. Strah, koji će se iz Grčke, poput zaraze širiti na druge evropske ekonomije rađa se iz prakse. Italija, a sada i Francuska osjećaju vrelinu krize, napadom na bankovne dionice. Šire se glasine od degradiranju Francuske. Samo je intervencija Evropske centralne banke, odnosno kupovanje italijanskog i španjolskog duga, uslovila odgodu kolapsa i to u posljednjem času. Ustvari, ona je postala zajmodavac u posljednjoj istanci, ali to je samo kratkoročni paliativ. Spasavanje Grčke je samo kupovanje vremena. Grčka je suštinski bankrotirala i ne može si priuštiti vraćanje dugova. To će se, neizbježno odraziti i u nastupajućem periodu sa masivnim posljedicama u Evropi.

ECB i IMF mogu spasiti Grčku i Portugal, ali nemaju dovoljno resursa kako bi spasili Španiju ili Italiju. Čak je Gulio Tremonti, ministar finansija Italije usporedio krizu eurozone sa potonućem Titanika, u kojem se „čak ni putnici prve klase ne mogu spasiti.“

Raspad eurozone bi mogao imati sličan utjecaj na raspad područja rublje nakon 1993, kada su države bivšeg SSSR-a bile prisiljene da svoje deficite finansiraju printanjem vlastitog novca. Ovo je rezultiralo hiperinflacijom i kolapsom životnih standarda. Također se mogu utvrditi paralele sa Njemačkom 1923.

Spašavanje Grčke, Irske i Portugala je jedno, a pokušaj spašavanja Španije i Italije nešto sasvim drugo. Neki su procijenili da bi ovo moglo koštati barem 5000 milijardi eura, ali ovo je pretpostavka i garantovana jedino od strane Njemačke. Angela Merkel se susreće sa otporom ne samo sopstvene partije, već i mlađeg koalicionog partnera, zbog čega je partija doživjela kolaps na izborima. Njemački porezni obveznici ne žele plaćati krizu u drugim državama. Kako bilo, bez podrške od strane Nijemaca, sve će se raspasti, a njemačka proizvodnja već usporava. To je, zapravo, dilema. Gubi se ili glava ili rep!

Spektar

I dok kapitalisti tragaju za lukom sigurnom od finansijskih oluja, spektar valutnog rata se ponovo nazire. Vjerovatnoća novog kvanitativnog popuštanja u SAD je snizila vrijednost dolara i ohrabrila priliv špekulativnog kapitala u tržišta u razvoju. Ne samo da je cijena zlata rekordno skočila, već je i švicarski franak probio krov do ogromnih 6 posto u jednom trgovanju. Švicarska narodna banka je u pokušaju zaštite manufaktura, bila gotovo nemoćna u sprečavanju da se to dogodi, uprkos upumpavanju velikih količina keša u sistem i rezanja kamata na nulu.

Najbolje čemu se kapitalisti mogu nadati nije ekonomski oporavak – te karte nisu na stolu – već decenije stagnacije. Svjetska ekonomija se susreće sa sličnom situacijom kao japanska u vrijeme propasti imovinskog mjehura 1989, koja je prouzročila dvodecenijsku recesiju. Međutim, kada eurozona implodira, efekti će se osjetiti širom svijeta, a 2008. će naspram te krize djelovati kao čajanka.

Slobodni pad

Nakon krize 1929. nismo svjedočili kontinuiranom padu US tržišta dionica. Do 1933 je bilo perioda uspona i oporavaka, ali je svaki oporavak bio praćen padom.

Nakon 1933, ekonomija SAD se oporavila djelomično i polako, iako je nezaposlenost ostala visoka do nove recesije 1937. Ovo su još uvijek godine Velike depresije. Nije bilo stvarnog oporavka do izbijanja Drugog svjetskog rata i to radi potrebe naoružavanja i ratne proizvodnje.

Iako se jedan dio kapitalističkog razvoja razlikuje od drugog, danas bismo se mogli naći u sličnoj situaciji. Žestoke Dvadesete su utrle put kolapsu od 1929., baš kao što su kreditni bum  i špekulacije dovele do recesije 2008-2009. Jednako kao što je bilo vrlo malo oporavka do 1930-tih i danas se susrećemo sa godinama stagnacije i štednje. Fundamentalna razlika leži u tome da je danas svjetski rat isključena opcija. Američki imperijalizam ne može pacifikovati ni Afganistan, a kamoli da uđe u rat sa Kinom ili Evropom.

 U Drugom svjetskom ratu je kapitalistički sistem imao priliku da se pročisti od prekomjerne proizvodnje. Danas to više nije opcija. Kao rezultat toga, sve će se kontrakcije reflektovati unutar svake od zemalja ponaosob u obliku žestokog klasnog sukoba. Period koji je pred nama bit će najturbulentniji u svjetskoj istoriji.

Limiti

 Realnost je da je kapitalistički sisteem dosegao svoje limite. U prošlosti je bio u stanju da proizvodne snage razvije do kolosalnih razmjera. Skorašnji period globalizacije i jačanja svjetske trgovine predstavlja posljednje napore sistema da prevaziđe svoje kontradikcije. Krediti su korišteni da uvećaju tržišta van limita kapitalizma, ali je i ova praksa sada dosegla svoje granice. Sve države smanjuju finansijske poluge. Štednja i reduciranje dugova su na prvom mjestu svih agendi.

Problem sa kreditima jeste da moraju biti biti vraćani sa kamatama. To za rezultat ima stagnaciju i smanjenje konzumerske potrošnje, koja čini dvije trećine ekonomske aktivnosti SAD. Iako su korporacije pretrpane kešom, zbog nedostatka tržišta nisu spremne za investicije, a bez investicija ne može biti oporavka. Ovo za posljedicu ima kolaps tražnje. Radi se o začaranom krugu.

Buržoaski komentatori priznaju ovaj problem, ali ga ne razumiju. “Doista je glavni problem ogromna količina duga, koja stvara branu, a koja potom sprečava normalizaciju postratnog rasta. Zbog toga je rast nakon finansijske krize uvijek veoma spor”, piše Kenneth Rogoff, profesor ekonomije na Harvardu. “Bolje je smatrati da globalna ekonomija prolazi kroz 'Drugu veliku kontrakciju' (Velika kriza je bila prva) koja uključuje kredit  i stanogradnju, a ne samo proizvodnju i nezaposlenost.  (FT, 9/8/11).

Profit

Marx je još odavno analizirao kapitalizam. On je objasnio kontradikcije sistema baziranog na utrci za profitom. Kapitalisti upošljavaju radnike u cilju cijeđenja viška vrijednosti iz njihovog rada. Ovaj višak vrijednosti se potom reinvestira kako bi kapitalisti zgrnuli što više novca, koji im služi za razvoj proizvodnih snaga. Pa ipak, barijera kapitalizmu je sam kapital. Proizvodnja roba za koju su potrebna nova tržišta dostiže krešendo na vrhuncu razvoja. Dolazi do tačke kada ograničenja tržišta dolaze u koliziju sa neograničenom produkcijom roba. Ovo dovodi do neizbježne krize hiperprodukcije, kao što se dogodilo 2008-2009. Nastupa potpuni zastoj. Kapitalistički sistem je paraliziran, ne zbog toga što ljudi ne žele kupovati, već zbog nedostatka efektivne tražnje, odnosno novca za kupovinu proizvoda.

Kao što je sam Marx sam objasnio, "Glavni razlog svake krize je uvijek siromaštvo i ograničena potrošnja masa, uprkos težnji kapitalističke proizvodnje da razvije proizvodne snage tako da je samo apsolutni potrošački kapacitet njihova granica."
(Kapital, vol.3, p.615)

Kredit može prevazići ovu kontradikciju u jednom periodu, ali svakako ne neograničeno. Prije ili kasnije tržište doseže svoje limite i kriza se nastavlja. "Prema tome, isprva se cjelokupna kriza manifestuje kao kao kreditna i monetarna kriza", objasnio je Marx (Kapital, vo.3, p.621) . To nije slučajno, kaže Marx. Kriza je ta koja uzrokuje nestašicu kredita, a ne nestašica kredita krizu.

Opadanje

Neki sa ljevice su krizu pokušali objasniti, refereirajući se isključivo na profitabilnost. Međutim, radi se o vrlo mehaničkom pristupu. Postoji pokušaj da se izjednačavanje razina profita protumači kao znak zdravlja kapitalizma. Međutim, opet imamo posla sa simplifikacijom. Masa profita je opala 2009 nakon masovnog kolapsa svjetske trgovine. Pa ipak, profiti su se od tada oporavili. Čak iako isključimo banke, profiti  S&P 500 kompanija su se popeli do  18.7% prošle godine, prema Morgan Stanleyu. Profiti u SAD su skočili na 528 milijardi dolara. Pa ipak, zaključiti da je kapitalizam relativno zdrav je fundamentalno pogrešno, kao što se vidi iz sporog rasta, narastajuće nezaposlenosti i opadajuće produktivnosti.

"Oporavak" se ostvaruje na račun radničke klase. Uprkos rastu profita, realne plate u SAD su narasle samo za  svega 68 milijardi dolara od početka oporavka. Dok su u isto vrijeme profiti u Njemačkoj uvećani za 113 milijardi eura, plate su povećane za svega 36 milijardi eura.

U Britaniji je ova slika daleko gora. Profiti su narasli za 14 milijardi, dok su realne plaće pale za 2 milijarde. Udio rada u nacionalnom dohotku je, prema OECD, u opadanju širom još od 1980, što objašnjava ogromni rast profita u ovom periodu.

Još bitnije, kapitalizam bi se mogao naći u grču opadajuće spirale. "Govorimo o promjeni pravila igre i sistemskoj krizi," objasnio je Willem Buiter, glavni ekonomist Citigroupa-a. Suočeni sa još jednim opadanjem, svjetske banke i vlade, nemaju načina da se nose sa još jednom krizom.

Kapitalistički sistem spopada cijela serija šokova. Kontradikcije privatnog vlasništva i nacionalnih država izašle su na površinu. Ne radi se o ovom ili onom problemu koji determinira krizu, već generalnoj, organskoj slabosti sistema. U prošlosti se svjetska ekonomija mogla oporaviti. Na primjer, nakon recesije iz 1982, ekonomija SAD-a je skočila sa 5,6 posto, dok danas taj skok iznosi svega 1,6 posto. Kapitalistički sistem se našao u potpunom ćorsokaku. Ni jedna količina "stimulacija" mu ne može pomoći. Droge više ne djeluju.

Radnička klasa se, sa druge strane, susreće sa do sada neviđenim mjerama štednje. Povlastice stečene u prošlosti, kapitalizam sebi više ne može priuštiti. Samo potpunim zbacivanjem sistema, noćna mora kapitalizma može ostati iza nas. Upravo na ovom temelju može biti organiziran socijalistički plan proizvodnje, koji bi stvari postavio tako da resursi društva budu u potpunosti iskorišteni u interesu većine i koji bi omogućio ekspanziju proizvodnih snaga do nivoa kakav nismo mogli ni sanjati.

Siromaštvo, zapuštenost, beskućništvo i druga zla kapitalizma mogu biti okončana jednom zauvijek. Alternativa "socijalizam ili barbarizam", koju je objasnila Rosa Luxembourg sada je relevantnija nego ikada. Za nas, jedini izbor je socijalizam.