Analiza Faruka Hadžića: Šta će se desiti ako dođe do otpuštanja 50.000 radnika?

Zbog čega je bolje da entiteti oslobode, a ne odgode, naplatu doprinosa za firme koje su direktno pogođene zbog koronavirusa, nego da puste da sve propadne? 

Tim pitanjem bavio se ekonomski analitičar Faruk Hadžić, koji je na Facebooku to pokušao jednostavno objasniti. Njegov post prenosimo u cjelosti: 

U FBiH se u prošloj godini prikupilo 3,67 milijardi KM svih doprinosa, ili u prosjeku oko 300 miliona KM mjesečno. U prva dva mjeseca ove godine, rast prikupljenih javnih prihoda je gotovo na istom nivou kao i prošle godine, tako da se je prikupilo 600 miliona KM za doprinose. Do kraja ove godine, dakle potrebno je prikupiti još tri milijarde.

Međutim, kriza zbog koronavirusa i zabrana rada u martu, ugrozila je poslovanje mnogih preduzeća, poput onih iz sektora turizma, ugostiteljstva, prerađivačke industrije i transporta. Indirektno daleko više. Mnoga preduzeća, zbog zabrane rade, neće biti u prilici nastaviti plaćanje obaveza prema državi i radnicima. Nije u pitanju sada mart, jer mnogi bi uspjeli pokriti ovaj mjesec, ali da imaju jasan signal da će država pomoći kasnije. Međutim, tih jasnih signala nema i upravo zbog te neizvjesnosti mnogi su krenuli ili će krenuti sa otpuštanjima.

Sada smo na raskrsnici:

Da li će država pomoći sa otpisom doprinosa barem tri mjeseca?

Da li je bolje da se otpuste radnici?

Poslodavci najavljuju otpuštanje čak do 50.000 radnika, što je oko 10% svih zaposlenih u FBiH. Ako bi se zaista ti radnici otpustili, to bi u prosjeku značilo 10% manje prikupljenih doprinosa za period mart – decembar, ili 300 miliona KM (10% * 300 miliona mjesečnih doprinosa * 10 mjeseci). Država ostaje bez planiranih sredstava. 50.000 radnika će dobiti od države barem naredna tri mjeseca po 377 KM naknade za nezaposlenost, što je 56,5 miliona KM dodatnih troškova za državu. Tu nije kraj troškovima, jer 50.000 ljudi ako je imalo platu 600 KM, neće je sada trošiti. Neka će hipotetičke ove osobe tri mjeseca živjeti od naknade za nezaposlenost (u šta sumnjam), ali neka će gubitak po osnovu PDV-a biti samo šest mjeseci za period juli – decembar. Ovih 50.000 radnika, sa platom od 600 KM mjesečno i multiplikatorom potrošnje od samo pet (50% plate troše, 50% štede), stvara u šest mjeseci potrošnju od čak 900 miliona KM. Ne računajući akcize, kroz PDV bi se naplatilo 130 miliona KM manje

Dakle, država gubi otpuštanjem 50.000 radnika, minimalno do kraja godine 486 miliona KM. Čak mislim da je ovo poprilično konzervativna računica. Ova nedostajuća sredstva će se svakako morati pokriti zaduživanjem. To je samo inicijalni gubitak, jer kontrakcija potrošnje i potražnje dovodi do daljnjeg pada ekonomske aktivnosti, koji će pogoditi i druge sektore, koji nisu od starta bili direktno pogođeni. Od čega će živjeti mediji, ko će se kod njih oglašavati

Šta je sa drugim uslužnim djelatnostima poput marketinških agencija ili ordinacija?

Šta je sa malim obrtima i firmama?

Sa druge strane, ako bi se otpisali doprinosi tri mjeseca za npr. ovih 50.000 osoba, gubitak bi bio oko 90 miliona KM. Ako bi se pomoglo putem iste ove naknade za nezaposlenost za finansiranje dijela neto plate tri mjeseca, ostaje isti izdatak od oko 56,5 miliona KM, ili ako treba, povećati ga, da se održi potrošnja i privredna aktivnosti. U ova tri mjeseca, firme bi preživjele i nastavile bi rad, usporenije sigurno, ali bi nastavile, što stvara pretpostavku da do kraja godine ne dođe do daljnjeg urušavanja privrede i dodatnog smanjivanja naplate doprinosa i drugih poreza.

Zbog toga nam treba i direktna pomoć privredi u vidu održavanja potrošnje (plate), indirektna kroz otpis poreza i doprinosa tri mjeseca za ugrožene firme i radnike, fondovi koji će pomoći oko naplate ino potraživanja, kupovine materijala, sirovina i održavanja poslovnih aktivnosti.

Urušavanje privrede i oporavak koji će trajati godinama, samo povećava buduću neizvjesnost. Cijena ponovnog podizanja ekonomije i finansiranja svih javnih funkcija će biti ogromna.

Ključno je sada prekinuti neizvjesnost i poslati jasnu poruku da je država tu zbog građana, a ne obrnuto.