Le Monde: Sarkozyjev lični rat
To je njegov rat. Nicolas Sarkozy želi da zna svaki detalj svake bitke. Čak je i naučio imena distrikta u libijskim gradovima koja pobunjenici treba da preuzmu. Proučavao je mape puteva koji vode ka Tripoliju, on je jednostavno fasciniran ovom vojnom operacijom, koju je i pokreno, piše francuski liste Le Monde.
Neki ratovi imaju veoma ličan pečat. Kada se govori o NATO intervenciji na Kosovu 1999., neki ga nazivaju “ratom Madeline Albright”, Clintonove državne sekretarke Sjedinjenih Država koja je provela dio svog djetinjstva u centralnoj Evropi tokom Drugog svjetskog rata.
Nicolas Sarkozy je uskočio u libijsku avanturu kao nekoliko zapadnih lidera
koji su to uradilo pre njega u post-hladnoaratovskim krizama. Naravno, on je
vidio pobunu kao mogućnost političkog comebacka i više od toga, šansu za promjenu
strateškog položaja Francuske u arapskom svijetu. Za njega, to je bio povratak
na teme iz izborne kampanje 2007. godine kada je obećao da će Francuska “biti
rame uz rame sa potlačenima”.
Prošlog augusta, na nosaču aviona Charles de Gaulle Sarkozy je jasno aludirao
na “konstantnu posvećenost Francuske na svakom mjestu gdje su sloboda ljudi i
demokratija ugroženi”. Privatno, kada je govorio o Gadafiju koristio je fraze
poput - “natjeraćemo ga proguta prašinu” ili “bacićemo ga na koljena”.
Rat u Libiji je bio put za oporavak Sarkozyjevog ugleda. Pobune u Tunisu i Egiptu su bacile francusku diplomatiju u očajanje, posebno nakon apsurdnog apela tuniskog diktatora Bena Alija Francuskoj da pošalje policijske snage da mu pomognu.
Govoreći o situaciji u Libiji, Sarkozy je često aludirao na ono što se desilo u Srebrenici 1995. godine, najgori masakr od Drugog svjetskog rata u Evropi. Prošlog juna u Bruxellesu, on je bijesno uzvratio na novinarsko pitanje o rizicima libijske kampanje.
“Danas bi Bengazi, grad od milion stanovnika, bio počiščen sa mape. U Srebrenici je 8.000 ljudi trebalo da bude zaštićeno demokratijom!”.
Kako kažu izvori koji su radili sa njim na važnim pitanjima, Sarkozy je opsjednut poređenjem sa bivšim francuskim predsednicima Mitterandom i Chiracom. On želi obojicu da nadvisi na međunarodnoj sceni, prvo u vezi s tim kako se Miteran nosio sa ratom u Bosni i kako je Chirac rukovao onim što se dešavalo u Avganistanu ili Obali Slonovače.
Libija je bila prvi test za Sarkozyja, koji je prvi francuski predsjednik koji nikada lično nije učestvovao u nekom ratu. Sarkozy je obavio svoju vojnu dužnost 1978., u kancelariji ratnog vazduhoplovstva u Parizu. Kako je govorio bivši Chiracov savjetnik; “Sarkozi nema vojnu kulturu, za razliku od Chiraca koji voli tu kulturu iako ne voli generale”.
Chirac je volio da kaže svojim kolegama: “Rat je najgora solucija”. Kada je Sarkozy pozdravio vojne lidere libijske pobune prošlog aprila i juna, on se bacio na pročavanje ratne strategije, što je pitanje koje je obično ostavljeno savjetnicima.
Nicolas Sarkozy je zaista želio da pobijedi Gadafija. Ovaj rat se pretvorio u duel između dva čovjeka. “Gadafi “ga je uvijek vrijeđao” i optuživao Sarkozyja da je bacio oko na libijsku naftu, nešto što Gadafi “nije mogao da zaboravi”, kaže francuski ekspert za arapski svijet koji poznaje francuskog predsjednika veoma dobro.
Priča o Sarkozyju i Gadafiju je imala dosta obrta prije nego što je potonula u nasilje. Tokom 2007. Sarkozy je prvo oduševljen idejom “bavljenja” libijskim liderom. Bio je odlučan da ostvari uspjeh tamo gdje drugi nisu uspjeli. Ranije tokom njegovog mandata, Sarkozy je intervenisao u slučaju bugarskih medicinskih sestara, čak šaljući tadašnju suprugu Cecile nekoliko puta u Tripoli.
U januaru 2008. jedna diplomatska depeša koju je objavio WikiLeaks je otkrila da je Nicolas Sarkozy “vjerovao da je moguće pokušati popraviti loše momke poput Gadafija”. Nakon Gadafijeve nevjerovatne posjete Francuskoj, kada je razapeo svoj poznati šator na sred Pariza, Sarkozy je odlučio da mu okrene leđa i zaključio da libijski lider pati od ozbiljnih psihičkih bolesti.
Stalno je ponavljao svojim kolegama tokom operacija u Libiji: “Znam tog tipa, totalno je lud”!
Trećeg dana Gadafijeve posjete Parizu u decembru 2007. Nicolas Sarkozy više nije mogao da ga podnese: “Ne želim da ga vidim više”! Nešto prije toga Gadafi je imao dugačak govor o “opsesiji” ženama u Francuskoj i pozvao nezadovoljnu omladinu u predgrađima "da ustane”.
U to vrijeme, vođeni su pregovori o prodaji vojne opreme između dvije zemlje, ali nikada nije došlo do potpisivanja ugovora. Ipak, francuski predsjednik i proizvođači oružja u zemlji su tada bili spremni da naoružavaju Gadafijeve trupe.
Međutim, rat 2011 je priveo kraju ovu politiku opasnih veza na dosta spektakularan način.
U Francuskoj, odluku o upotrebi vojne sile izvan granica može donijeti samo predsjednik, koji je i na čelu vojske. Uprkos nekim poteškoćama, Francuska ostaje jedna od najmoćnijih vojnih sila. Kako navode francuski visoki zvaničnici, Sarkozyjevo otkriće da ima moć posljednje riječi u vojnoj intervenciji je bila neka vrsta “republikanskog prosvijećenja”.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.