Lažni strah od egipatskih islamista

Protesti diljem sjeverne Afrike, od Tunisa do Egipta, jesu izvor nove nade i oduševljena diljem svijeta, ali ih prati i jedna velika laž. Prati ih mit o muslimanskim zemljama kao društvima potpuno različitim od onih zapadnih, koja su nesposobna za demokratiju i sekularizam. Tvrdi se da su takvi koncepti potpuno strani političkoj kulturi Egipta, Jordana ili Jemena. Ali, ono što demonstranti u Kairu traže nije islamska država nego – naprotiv – otvoreno demokratsko društvo, sa slobodom izražavanja i zaštitom ljudskih prava.

Islamistički psi na lancu

Tako u Guardianu piše Kenan Malik, autor poznat po svojim politikološkim i kulturološkim analizama odnosa Zapada i Islama, zapažen po svojoj liberalističkoj kritici multikulturalizma.

On se u svojoj kolumni osvrće na već uvriježeno mišljenje da bi u Egiptu nakon već izvjesnog odlaska Hosnija Mubaraka mogli zavladati islamski fundamentalisti okupljeni oko Muslimanskog bratstva.

Egiptu se neće ponoviti Iranska revolucija iz 1979. Muslimansko bratstvo će vjerovatno dobiti jedan dio vlasti u post-Mubarakovom Egiptu, ali i to će biti zbog vječitog koketiranja sekularnih političara sa podrškom islamistima.

U posljednjih trideset godina nije došlo do trijumfa islamizma u Egiptu. Islamisti su malo kada imali masovnu podršku i nikada nije došlo do druge iranske revolucije.

Islamisti nikada ne bi uspjeli zadržati značajniju podršku da nije bilo tihe saradnje sa sekularnim političarima, koji su se držali radije njih negoli nekih radikalnijih fundamentalista.

Uzmimo Egipat za primjer. Gamal Abdel Nasser je vojnim udarom 1952. godine uspostavio sekularnu republiku i ostrvio se na Muslimansko bratstvo te ubio njihovog lidera Sayyida Qutba 1966. Godinu poslije, izraelska armija je ponizila arapske trube u Šestodnevnom ratu, a Nasser se suočio sa protestima ne od strane islamista nego od strane radikalnih sekularista koji su protestirali na ulicama.

Plašeći se ovih radikala više nego islamista, Nasserov nasljednik Anwar Sadat, koji je došao na vlast 1970. godine, oslobodio je iz zatvora hiljade pripadnika Bratstva i ohrabrio ih da se bore protiv ljevičara. Ipak, Sadat nije uspio suzbiti krajnje radikalne islamiste, koji su ga i ubili 1981.

To je standardni kurs tokom proteklih 40 godina. Sekularni režimi diljem arapskog svijeta držali su na lancu pse religijskog militantizma kako bi time kontrolirali ljevičarske radikale.

Muslimansko bratstvo kao strah Zapada

Nakon atentata nad Sadatom, Mubarakj je preuzeo vlast, a tokom njegove brutalene tridesetogodišnje vladavine došlo je do velikih tenzija između sekularnih i religijskih autoriteta, koje su često rezultirale javnim sukobima.

Ali, obje su strane sebi priznavale naporednu zavisnost. Egipatskoj vladi nije bila potrebna samo policijska država nego i vidljiva islamistička opozicija kako bi sekularne radikale držala na oku.

Muslimansko bratstvo je zvanično zabranjeno ali javno tolerirano. Njihovi kandidati na izbore izlaze kao formalno nezavisni i trenutno su najveća opoziciona grupa u parlamentu. Islamisti su represivno ponašanje države koristili da sebe predstave kao jedinu legitimnu opoziciju.

Cinizmu sekularnih političara u muslimanskim zemljama ravan je jedino sekularizam zapadnih politika. Zapadne su zemlje prije svega zainteresiran za stabilnost, a tek onda možda i za demokratiju. Tamo gdje je postojala islamistička prijetnja, zapadne zemlje su podržavale represivne režime, pa makar to koštalo ratova i ljudskih života. Ali su islamisti imali i otvoreno podršku tamo gdje su išli na ruku Zapadu, kao u Afganistanu 80-tih godina ili danas u Saudijskoj Arabiji,

Slom radikalnih sekularnih pokreta jedan je od razloga zašto je Muslimansko bratstvo na čelu opozicionih protesta proteklih godina u Egiptu. Sadašnji se protesti razlikuju upravo po tome što u njima dominiraju sekularni glasovi. Revolt razotkriva demokratski duh kojeg ništa nije moglo uništiti.

Egipatski režim pokušava sadašnje proteste pripisati Muslimanskom bratstvo kako bi im time spriječio bilo kakvu podršku Zapada. Muslimansko bratstvo je, štaviše, na početku bilo protesta.

Zapadni političari danima neumorno pozivaju na „stabilnost“. Upravo u tome se razotkriva njihovo fokusiranje na stabilnost nauštrb demokratije.