Ispovijest ratnog zločinca: Esad Landžo, čuvar, mučitelj, pokajnik

U martu 2017. u Danskoj na festivalu dokumentarnog filma CPH:DOX prikazan je film The Unforgiven. Film govori o Landžinoj životnoj priči i tome kako se ratni osuđenik nosi s osjećajem krivice.

Film The Unforgiven govori o ratnom zločincu i njegovu putovanju natrag u život. U filmu Esad Landžo putuje natrag u Bosnu kako bi se sreo s prijateljima iz zatvora u kojem je bio čuvar, žrtvama i njihovim obiteljima. Film propituje hoće li Esadu biti oprošteno i treba li mu biti oprošteno. 

Krajem 2003. godine danski redatelj Lars Petersen Feldballe poslao je isto pismo svim u Haagu osuđenim ratnim zločincima koji su kazne služili u raznim zemljama Europe.

U pismu je kazao da priprema dokumentarac s neobičnom temom – redatelja je intrigiralo kako „obični i normalni ljudi“ odjednom postaju mučitelji i ubojice.

Esad Landžo bio je jedini koji je odgovorio na pismo. On je u tom trenutku bio osuđen pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju zbog ratnih zločina nad Srbima u zatvoru Čelebići, i to na 15 godina zatvora.

Zašto su ljudi koji su decenijama živjeli zajedno počeli ubijati jedni druge?

U proljeće 1992. godine Esad Landžo proslavio je 19. rođendan u Konjicu. Njegova porodica je muslimanska, on je musliman, imao je djevojku iz katoličke porodice. Ponekad je sa svojim prijateljima slavio Božić, a nekad bi išao i u crkvu s njima nedjeljom i sjedio pozadi. Kad bi njegova porodica slavila neki praznik, njegovi prijatelji katolici bi došli k njemu i sve su slavili zajedno.

Volio je pse kao dijete. Porodica je živjela u stambenoj zgradi u centru Konjica. Otac je radio u pilani, majka se brinula u djeci kod kuće, bilo ih je petero. Esad je bio dobro dijete, pomalo bolešljivo, nana mu je zato davala kozijeg mlijeka i meda i koziju mast da stavlja na grudi. Bio je dobar učenik, vješt u crtanju, osvajao je nagrade na takmičenjima Titovim stazama revolucije.

Htio je upisati umjetničku školu u Sarajevu. Otac ga je odveo na prijemni ispit, ali se onda predomislio – nije mogao omogućiti sinu bavljenje umjetnošću. Zato je izabrao da će Esad postati stolar. Esad je zbog ovoga danima plakao u svojoj sobi. Krenuo je u stručnu školu, ali nije bio sretan.

Kako je počeo rat?

Jednog jutra nestalo je Jugoslavije i Esad se probudio u Bosni i Hercegovini, piše finski Helsingin Sanomat.

Odjednom se u Konjicu znalo gdje ko pije kafu. U muslimanskim kafićima svirala je muslimanska muzika, u hrvatskim hrvatska, u srpskim srpska.

Esadov Konjic bio je granatiran svaki dan pune tri godine.

Esad je postao vojnik.

Danas, Esad ima 43 godine. Od tog proljeća 1992. prošlo je 25 godina.

Danas je Esad osuđenik zbog ratnih zločina.

U Helsinkiju živi od 2006. godine. Te godine je i pušten iz zatvora u kojem je proveo deset godina (uhapšen 1996. godine, osuđen na 15 godina). Od toga je posljednje tri proveo u zatvorima Kylmäkoski i Hameenlinna u Finskoj.

Kada je pušten na slobodu, Landžo nije poznavao nikog u Finskoj, izuzev nekoliko zatvorenika i redatelja Larsa, koji je živio u Danskoj. Lars je došao u Helsinki da ga posjeti i kupio mu videokameru. Nakon toga su se sretali nekoliko puta godišnje.

Prikazivanjem filma na proljeće Landžo više neće biti anoniman u Finskoj.

On nije promijenio ime, radi kao čistač u kafiću, oženio se Bosankom, nekada izađe u Storyville da sluša jazz, nije podnio zahtjev za finsko državljanstvo i još uvijek ima bosanski pasoš.

Njegovo ime se spominje u stotinama dokumenata na Googleu, i uvijek je vezano za ratne zločine.

Zvali su ga Zenga. Imao je 19 godina i radio je sve sto mu se naredilo kad je rat počeo. Dali su mu kalašnjikov i uniformu. Njegova porodica pobjegla je u Hrvatsku.

Kad su u proljeće 1992. godine Srbi počeli s etničkim čišćenjem istočne Bosne, na prostorima koji su još bili pod kontrolom legalnih vlasti BiH, uvedena je mobilizacija, tako i u Konjicu. Esad je poslan da osigurava obližnju vojnu bazu u blizini Konjica, a potom i zatvor u Čelebićima u kojem su bili zarobljeni Srbi.

"Loše stvari nisu se desile odmah na početku. One su došle kasnije", kazao je Landžo. 

"Izabrani su mladi ljudi da budu čuvari u zatvoru . Bilo je lakše manipulirati nama. Stariji su imali svoje stavove."

"Kad je trebalo nekoga pretući, bio sam zadužen ja", kaže. "To je zato što sam bio spreman ići daleko, koliko god da su nadređeni željeli. Osjećao sam se dobro kad bih bio pohvaljen. Bio sam poput malog psa."

Uzor mu je bio Hazim Delić, komandant. Želio je postati kao on.

"Niko od zatočenika mi nije učinio ništa loše, ni mojoj porodici. Svejedno, sve sam ih mrzio i ponašao sam se kad da su mi baš oni nešto učinili. Bojali su me se."

Majka ga je, kaže, nekad molila da ne ide u zatvor.

"Ljudi su počeli pričati šta se dešava. Svi su shvatali. Ja nisam."

Priča kako je preko dana pričao i družio se sa zatvorenicima, navečer ih je tukao i mučio.

"Nama je to bila igra. Znam da je glupo ovo kazati, ali bili smo mladi. Pričali smo šale. Izazivali zatvorenike."

Haški proces

Tada je Esad imao 23 godine. Pred Sudom u Haagu izjasnio se da nije kriv. Psihijatri su ustanovili da pati od psihičkog poremećaja, ali Sud to nije usvojio i Landžo je osuđen.

Opisan je kao izuzetno i nezamislivo okrutan. Ali i nezreo, mlad i povodljiv. Ovo je malo umanjilo kaznu.

Njegov uzor komandant Hazim Delić osuđen je na 18 godina zbog ratnih zločina, drugi komandant iz Čelebića Zdravko Mucić na devet. U zatvoru Čelebići je od maja do oktobra 1992. godine umrlo devet zatočenika zbog posljedica mučenja. Jedan je ubijen u pokušaju da pobjegne.

Esad Landžo bio je čuvar u zatvor u Čelebićima od maja do kraja augusta 1992, potom je premješten na drugo mjesto.

Poslije rata, Landžo je bio potpuno nestabilan. Pokušao se ubiti i bio u komi dvije sedmice.

"Mislio sam ili će me neko ubiti ili ću sam sebe ubiti."

Konačno, 2003. godine osuđen je na 15 godina zatvora.

"Haag je spasio moj život", kaže Landžo.

U zatvoru je upoznao psihologe i kaže bio je sve stabilniji. U Haagu je naučio i engleski jezik. 

Naučio je i ključnu stvar od nizozemskog psihologa - ljudi su sposobni na sve.

Mnogo se pitao zašto je pristao na to, zašto nije odbio mučiti ljude, zašto to nije zaustavio, zašto je zabijao eksere u čelo zatočenika, zašto je vezao uzicu oko spolovila zapaljenog zatočenika, zašto je zatočeniku stavio gasnu masku i potom zatvorio rupice za disanje, otvarao ih i zatvarao...

Odgovore nije znao ni nakon godina terapije.

Sad razmišlja ovako: "Ako traje rat i neko siluje tvoju kćerku, ti ćeš poželjeti da ubiješ nekoga. Jedina razlika između ljudi jeste to što se neki kontroliraju, neki ne. Obrazovani ljudi su mogu više kontrolirati."

Redatelj Lars Petersen Feldballe prvi put je Esada vidio 2003. godine u Haagu.

"Vidio sam da je iskren. Odmah sam to znao. Pričao je o svemu, čak i kad to nije išlo njemu u prilog. Vidio sam da nije psihopata."

Esad i Lars sretali su se 14 godina nekoliko puta godišnje.

Kad nijedna zemlja nije htjela prihvatiti Landžu nakon odslužene kazne, Finska jeste i danas je Landžo zahvalan zbog ovoga.

"Esad bi volio da nije učinio sve to. Ali nemoguće je vratiti vrijeme. On se kaje. On se bori s osjećajem krivice, ona je stalno uz njega. On pati i ima noćne more", priča redatelj o ratnom zločincu.

Landžo je jednog dana poželio otići u rodnu Bosnu i sresti se sa žrtvama iz Čelebića. Teško je kazati da je Esad očekivao da mu žrtve oproste, ali je 2015. otišao u Konjic.

Oprost

"Finska je zdravo društvo. Hvala Bogu da živim ovdje. U BiH svi izbjegavaju razgovor o tome zašto smo radili sve što smo uradili", usporedio je Landžo razlike između finskog i bosanskog tumačenja historije.

"Niko se ne želi izviniti. Bošnjaci traže da se Srbi izvine, jer su počinili mnogo više zločina, Srbi žele da se izvine Bošnjaci. Niko ne želi napraviti prvi korak."

Danas ratni zločinac zvuči kao zagovarač mira. Onaj koji prenosi poruku mira, pacifista, zaključuje Sanomat.

Produkcija Kinocompany koja je radila na filmu The Unforgiven pokušala je predstaviti ga na Balkanu.

"Neki ljudi su se bojali ko bi mogao gledati ovaj film. Misle da je prerano", kaže producent Ari Matikainen. "Neki su se pitali zašto je sniman film o ubojici i mučitelju na taj način. Neki su mislili da je pogrešno izviniti se."

Autori filma smatraju da je važan jer bi trebao pokrenuti debatu u Europi, debatu o milostivosti i opraštanju.

Landžo bi posebno volio da film bude prikazan na Sarajevo Film Festivalu. Za njega film je važan upravo tu, ne u Zapadnoj Europi. On želi da se o filmu raspravlja u Bosni i Hercegovini.

"Većina osuđenika nakon zatvora živi u tišini. Mislim da je to pogrešno. Ako imamo priliku uraditi nešto dobro, trebamo to napraviti. Znam da nam ne može biti oprošteno i da film nikoga neće vratiti", smatra Landžo.

On za sebe kaže da nije veliki vjernik ali se boji Boga, mnogo više nego prije rata. Kaže da bi htio napraviti nešto pozitivno prije nego ode na drugi svijet.

Balkan - mjesto gdje su zločinci heroji

Dok Balkan veliča haške osuđenike, Esad Landžo kaže da njegovo ime ne znači ništa i ne treba ništa značiti. 

"Ja sam niko", kaže ratni zločinac i pokajnik. 

Esad Landžo optužen je i osuđen na osnovu individualne krivične odgovornosti po devet tačaka za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. i po devet tačaka za kršenja zakona i običaja ratovanja (što uključuje hotimično ubijanje, mučenje, hotimično nanošenje velikih patnji ili teških povreda) u zatvoru Čelebići gdje je obavljao dužnost stražara od maja do decembra 1992. godine. Uhapsile su da 2. maja 1996. bosanskohercegovačke vlasti. U pritvor Haaškog tribunala je prebačen 13. juna 1996.

Presudom Pretresnog vijeća MKSJ-a od 16. novembra 1998. je osuđen na 15 godina zatvora, što su kasnije potvrdila i ostala vijeća: Žalbeno vijeće (20. februara 2001), Pretresno vijeće (9. oktobra 2001), te ponovo Žalbeno vijeće po žalbi na kaznu (8. aprila 2003). Dana 9. jula 2003. prebačen u Finsku na izdržavanje kazne. 10. aprila 2006. pušten je na slobodu.