Inspiracija milionima mladih Egipćana

Wael Ghonim ima trideset godina. Hosni Mubarak Egiptom vlada dvadeset i devet godina. Ovo je odlučujući trenutak za obojicu. U utorak, kada je pušten iz kućnog pritvora, Ghonim je u intervjuu za Dream TV dokazao da se forma intervjua može vrlo lako okrenuti o politički govor.

Ovaj mladi Egipćanin je izvršni direktor Googlea za Bliski Istok i Sjevernu Afriku. U srijedu je na Tahrir trgu u Egiptu po prvi put sreo majku Khaleda Saida, mladića kojeg je prošle godine policija ubila tokom ispitivanja. Ghonim je osnovao na Facebooku grupu u znak sjećanja na nevino stradalog mladića, a grupa je postala virutuelno okupljalište mladih Egipćana koji su poslije izašli na ulice, piše u srijedu New Yorker.

Ghonim, kao i mnogi drugi mladi Egipćani, zna šta ih može zadesiti ako trosedmične demonstracije propadnu. Zna, s druge strane, i potpredsjednik Omar Suleiman da ni vlast ne može dugo ovako.

„Ne može ovo podnijeti zadugo. Ne želimo rješavati problem policijskim sredstvima“, kazao je novinarima čovjek kojeg je Mubarak imenovao za svog zamjenika kako bi barem malo smanjio gnjev pobunjenog naroda.

Ghonim već postaje jedno od najpopularnijih lica egipatske pobune. U intervjuu CNN-u kaže da su mu uzori Ghandi i Mark Zuckerberg. Kaže da su egipatski protesti otkrili nove mogućnosti interneta. Po njemu nema mjesta za pregovore: Mubarak mora otići.

Kada je Mubarak ukinuo internetske veze u Egiptu, Google je dao mogućnost mladim Egipćanima da ostavljaju glasovne poruke preko telefona, koje su potom pretvarane u poruke na Twitteru. To je značajno pomoglo demonstrantima. Zato je, naravno, zaslužan mladi Ghonim,.

U intervjuu na CNN-u kazao je da je „spreman umrijeti“ kako bi se u Egiptu dogodile suštinske promjene. Valja reći da je to mladi čovjek koji bi smrću mnogo šta izgubio.

Figura Waela Ghonima, kao i miliona drugih mladih, kao i štrajkovi radnika, koji se priključuju protestima, svjedoči o pravom licu ove pobune. Nije to islamistički bunt sličan onom iranskom od prije trideset godina.

Egipatske ulice podsjećaju na ulice Pariza iz 1968. ili ulice Praga iz 1989. godine. Žene nisu pokrivene i puše na ulici, navodi New Yorker ove naizgled banalne primjere koji svjedoče o karakteru protesta u Egiptu.