FELJTON MMF, Lihvarenje bez milosti! (III)

Kriza duga krajem 80-tih godina prošlog stoljeća, stvorila je gužvu pred vratima IMF-a. Do kraja 1984, gotovo 40 polukolonija (uključujući Mađarsku i Rumuniju) su potpisale sporazume sa fondom. Dakako, svi ovi sporazumi zaobilaze demokratsku kontrolu. IMF najprije sastavlja “Pismo namere” u kojem postavlja uslove, a koje potom vlada potpisuje i fondovi se odobravaju. Sporazum nije obavezno objaviti, niti ima status međunarodnog ugovora, što isključuje mogućnost izglasavnja u parlamentu.

Pa ipak, pomoć IMF-a nije besplatna. Država najprije mora platiti kamatu 0,25 posto na zajam, kako bi pokrila troškove IMF-ovih službenika; onda mora platiti 4,5 posto na zajam, koje su namjenjene državama čije se novac „vrti“ unutar IMF-ove cirkulacije, obično se radi od američkim dolarima, funtama, jenima ili njemačkim markama (danas eurima prim.prev.). Ustvari se radi o transferu bogatstva iz polukolonija u imperijalističke države.

Eliminacija socijalnih davanja

Za privilegiju predavanja soga novca SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu, Japanu ili Njemačkoj putem IMF-a, dužnička država se mora podrediti strukturalnom planu prilagođavanja, bez kojih bi efektivno bila izbačena sa internacionalnog tržišta kapitala i ostavljena bez investicija.

Tradicionalni IMF paket mjera insistira na: devalvaciji nacionalne monete, povećanju kamata; rezanju svih vladinih troškova, posebno socijalnih davanja; eliminaciju svih subvencija, uključujući i one za hranu; državne kompanije moraju povećavati cijene svojih usluga (električna energija itd), ili biti privatizirane, mora doći do smanjenja ličnih dohodaka i restrikcije u kreditiranju.

Sva ove mjere „prilagođavanja“ imaju isti cilj: restrikciju domaće potražnje kroz povećanje uvoza i favoriziranje izvoza kroz smanjivanje izvoznih cijena. Svako povećanje prihoda od izvoza mora biti preusmjereno za isplatu duga.

Restaurirajući ravnotežu platne bilanse, odnosno viška vrijednosti u kratkom roku, IMF osigurava da će država biti privlačna za strana ulaganja. Kada se to dogodi, a kao rezultat devalvacije, cijena svih resursa je manja nego ranije.

Ove se mjere jedino služe za stvaranje, ili ponovno stvaranje uslova za imperijalističke superprofite.

Brazil na koljenima

U Latinskoj Americi su politike IMF-a dovele do „izgubljene decenije“ za mnoge 80-tih godina prošloga stoljeća. U januaru 1983, Brazil je potpisao „Pismo namjere“ sa IMF-om, kojim je ušao u trogodišnji „stabilizacijski“ program. Nakon što je cruzeiro devalviran za 30 posto, IMF je u februaru odobrio zajam od 4,5 milijardi dolara. Mjere su uključivale deficit plantne bilanse u 1983 (2 posto BDP-a) i 1 posto do 1985. Slično tome, budžetski deficit je trebalo prepoloviti za 8 posto BDP-a iz 1983. Kamatne stope su podignute, državna potrošnja na socijalna davanja srezana, a IMF je insistirao da vlada donese zakone kojima bi se olakšalo profitiranje inostranih multinacionalnih korporacija. Također za zahtjevo prekid indeksiranja plata, kako bi se mogle slobodno smanjivati.

Budući da je devalvacija dovela do udvostručavanja cijena istom brzinom kao i do smanjivanja plata, mnogi ljudi su osiromašili. Izvoz je bio uvećan, no otpor radničke klase je spriječio snižavanja plata u mjeri u kojoj je to IMF zahtjevao. Reakcija je bila zadržavanje druge tranše novca u 1983 dok vlada nije prisiljena da potpiše povećanje cijene goriva za 45 posto i elektriciteta za 80 posto. U julu je Vlada donijela dekret o platama u kojem se indeksacija plata veže za nivo 80 posto inflacije

Daljnji otpor radničke kase doveo je do ostavke guvernera Centralne banke u septembru 1983., a IMF je povukao svoj zajam. Brazilu je ponestalo deviznih rezervi i bio je prisiljen zatražiti reprogramiranje duga. Koristeći brutalnu represiju, vlada je sprovela IMF-ove mjere, te su se u novembru 1983., IMF i banke složile oko pomoćnog paketa Brazilu od 11 milijardi dolara, koji je, riječima jednog analitičara „poslužio isključivo da se reguliše inostrani dug“.

Kriza Jugoistočnoj Aziji

IMF je iskoristio dužničke države Latinske Amerike kako bi tokom 80-tih godina prošlog stoljeća testirao svoju neoliberalnu ortodoksiju. Jedna po jedna, države su usvajale izvozni model razvoja, koji uključuje široke programe privatizacija državnog vlasništva u ruke zapadnih multinacionalnih kompanija, te rezanje i uništavanje programa socijalne zaštite.

Pa ipak, kriza u Jugoističnoj Aziji 1997 je zadala nevjerovatan udarac IMF-ovim neoliberalnim teorijama kapitalističkog razvoja.

Radilo se o državama koje je IMF glorifikovao kao uzore razvoja Trećeg svijeta, ekonomije bazirane na izvozu sa fiksiranim, stabilnim razmjenskim kursevima, otvorene za strane kapitalne investicije.

Masivno upumpavanje privatnog kapitala od strane internacionalnih u ove države između 1990. i 1996. bilo je nadasve hvaljeno od strane IMF-a, kao dobar put za sve polukolonije, nešto što je isprobano u Africi i Latinskoj Americi.

Naplata bez milosti

Ove su politike zapravo dovele do prekomjerne produkcije, kolapsa profita, neisplativih dugova i povlačenja kapitala iz Indonezije, Tajlanda, Malezije, Južne Koreje i Filipina. Ove države nisu bile u stanju odbraniti svoje valute i jedna za drugom su kolabrirale. S obzirom da su slijedile strategije razvoja koje je savjetovao IMF, neko bi mogao pomisliti da je ova organizacija ponudila bezuslovno finansiranje kako bi stabilizirala kursne liste, kako bi devalvacija otvorila put preporodu izvoza.

Ništa od toga se nije dogodilo. Zahtjevane su tradicionalne mjere, rezanje deficita, smanjiti potražnju i podići kamatne stope. Dodat je, zapravo, set mjera kako bi se dalje dereguliralo kretanje kapitala, isti proces koji je i stvorio preduslove za krizu.

Liberalni kritičari IMF-a su bili zgroženi ovom intervencijom. Međuti, IMF se nije obazirao na njih. Njegova istinska zadaća je bila da iskoristi krizu kao polugu, kojom će se u spomentim državama zapadnim bankama i multinacionalnim kompanijama dopustiti da preuzmu najbolje dijelove njihovih ekonomija. Upravo zbog toga je sporazum IMF-a sa Južnom Korejom iz 1997 omogućio dalekosežnu strukturalnu reformu, tj. zatvaranje finansijskih institucija i dopuštanje stranim bankama da preuzmu domaće, te okončavanje svake direktne vladine politike kreditiranja.

(U sljedećem nastavku: Šta u konačnici želi IMF?)