Desničarsko osvajanje Skandinavije

Skandinavija, koja je decenijama bila sinonim za partije ljevice i socijalne države polako postaje bastion krajnje desnice; najsvježiji primjer je Finska u kojoj je stranka krajnje desnice Pravi Finci dobila 19 odsto glasova i postala treća partija po snazi u toj zemlji. Lider danske Narodne stranke Pia Kjrsgard smatra se najmoćnijom ženom u toj zemlji, čak moćnijom od kraljice, norveška Stranka napretka (FrP) je druga politička snaga u parlamentu, a na prošlojesenskim izborima u Švedskoj u parlament su ušli radikalno desni demokrati koje vodi Jimi Akeson, protivnik imigranata.

A drugačije  nije ni na velikom dijelu ostatka Evrope. Trend jačanja radikalnih stranaka izazvao je zabrinutost na izborima za Evropski parlament 2009. godine, kada su sve one uspjele osvojiti bar nekoliko poslaničkih mjesta, dok su britanske desne stranke ostvarile neočekivani uspjeh.

Gotovo svi izbori na nacionalnom nivou  od tada  potvrdili su da radikalno desne stranke i dalje uživaju značajnu popularnost kod evropskog biračkog tijela. I ne samo to, neke od njih bilježe i značajan rast.

Jedan od najboljih primjera za to su upravo Pravi Finci koji su ostvarili nezapamćen uspjeh - 2007. godine su osvojili pet poslaničkih mjesta, a ove godine čak 39. A taj se rezultat bazira na gotovo istim  političkim porukama kao i u slučaju sličnih stranaka - ksenofobija izražena kao strah od "poplave" imigranata sada posebno iz zemalja sjeverne Afrike, te evroskepticizam kome se suprotstavlja snažna nacionalistička retorika i zabrinutost za očuvanje suvereniteta i identiteta.

U Finskoj se, pak, pojavio jedan novi elemena -t koji je dao "vjetar u jedra" Pravim Fincima - oni su se otvoreno pobunili protiv sudjelovanja Finske u finansijskoj pomoći Portugaliji. Ta je poruka izuzetno zabrinula Brisel, jer bi nesudjelovanje jedne članice evrozone u akciji "spasimo Portugaliju" moglo podstaći  i neke druge na sličan potez, što bi stavilo novi teret na članice koje sudjeluju u operaciji i možda pokrenulo domino efekt odbijanja sa teško predvidivim negativnim posljedicama za evrozonu.

Ali, Konzervativna stranka - relativni pobjednik izbora, donekle je smirila Evropsku komisiju navodeći da Finska neće tražiti velike izmjene u paketu pomoći Portugaliji. Ali, nije isključeno da nekih zahtjeva ipak bude, jer će se možda morati učiniti neki ustupci Timo Soinu, lideru  Pravih Finaca.

Upravo taj, kao i neki drugi primjeri, pokazuju da, iako radikalna desnica još nema  pretjerano velik upliv na donošenje odluka svojih vlada, i na tom planu dolazi do značajnih promjena. Tako holandska vlada mora da traži saglasnost islamofoba  Gerta Vildersa, koji je na sudu zbog svojih izjava, jer joj njegovi glasovi omogućavaju većinu u parlamentu.

U Belgiji, pak, na rekordni rok neformiranja vlade nakon izbora utiče i radikalni Flamanski interes koji zapravo želi raskol države i zato onemogućava postizanje bilo kakvog dogovora.

Pravu prijetnju predstavlja i preuzimanje radikalne retorike vodećih stranaka desnog centra. Klasičan primjer jeste francuski predsjednik Nicolas Sarkozi koji je iz zemlje izbacivao Rome, zabranio nošenje burke i govorio o "hrišćanskom identitetu" kao tradiciji koju imigranti (većinom muslimani) moraju prihvatiti.

A slično sve češće priča i njemački kancelar Angela Merkel. Njezina izjava da je propao dosadašnji model multikulturalizma izazvao je brojna reagovanja, a nedavno se i britanski premijer Dejvid Kameron snažno obrušio na imigrante.

Mađarski premijer Viktor Orban se zbog svojih radikalnih političkih poteza, posebno donošenja kontroverznog medijskog zakona, našao na udaru drugih članica EU - konstatuju  mediji u svojim analizama.