'Bh. Alžirac' o paklu Gvantanama

U srijedu, američki pritvorenički kamp u Gvantanamu će obilježiti deset godina svog postojanja. Sedam od tih deset godina proveo sam tamo bez objašnjenja ili optužnice, riječi su kojima Lakhdar Boumediene počinje svoju ispovijest, esej „Gvantanamo: Moja noćna mora“, kojeg je u nedjelju objavio New York Times.

Boumediene, rođen u Alžiru, državljanin je Bosne i Hercegovine i pripadnik tzv. „Alžirske grupe“. Zemlju u kojoj je rođen napustio je još 1990, a sedam godina kasnije došao je u BiH, poslom, kao pripadnik organizacije Crvenog polumjeseca. Boumediene piše kako je u Sarajevu radio kao direktor humanitarne organizacije za pomoć djeci koja su izgubila najbliže tokom posljednjeg balkanskog rata. Državljanin BiH postaje 1998.

„Kada sam došao na posao 19. oktobra 2001, obavještajni oficir me je već čekao. Zamolio me je da ga pratim kako bi odgovorio na određena pitanja. I tako sam uradio, slobodnom voljom – ali poslije su mi rekli da se ne mogu vratiti kući. Sjedinjene Države zahtijevale su od lokalnih vlasti da uhapse mene i pet drugih osoba. Mediji su javili u to vrijeme kako SAD vjeruju da  sam spremao zavjeru protiv njihove ambasade u Sarajevu. Nikad, ni za jednu sekundu, nisam razmišljao o ovome“, navodi Boumediene i ističe kako je činjenica o američkoj grešci bila jasna od samog početka:

„Najviši bosanski sud istražio je američke navode i nije našao nijedan dokaz protiv mene te su naredili moje puštanje. Ipak, onog trenutka kada sam pušten, američki agenti uhapsili su mene i još petoricu drugih. Svezani smo poput životinja i odvedeni u Gvantanamo, američku mornaričku bazu na Kubi“.

Boumediene u tzv. „Gitmo“ stiže 20. januara 2002. I dalje je, kako tvrdi, imao povjerenja u američku pravdu, međutim kada ispitivačima nije dao odgovor koji su tražili postali su izrazito brutalni. Ne ulazeći u detalje mučenja, Boumediene tek navodi kako se radi o stvarima koje želi zaboraviti. Piše i kako je štrajkao glađu dvije godine jer mu niko nije želio objasniti zašto je zatočen, a pitanje je dokad bi sve trajalo da 2008. njegov zahtjev za poštenim suđenjem nije došao do najvišeg američkog suda.

„U odluci, koja nosi moje ime, Vrhovni sud je odlučio da zatvorenici poput mene, bez obzira na ozbiljnost optužbi, imaju pravo na dan na sudu“, ističe Boumediene, koji je na slobodu pušten nakon što su SAD odustale od optužbi za teroristički napad na Ambasadu u Sarajevu, 15. maja 2009.

Bivši zatočenik u Gvantanamu najviše žali jer mu na samom početku nije bilo omogućeno da se pojavi pred sudom. Posljedice su, navodi Boumediene, razorena djetinjstva njegove djece i siromaštvo u kojem se našla njegova porodica.

Danas, Boumediene živi u Provansi, u Francuskoj koja mu je dala novi dom i početak. Međutim, teško je, piše bivši zatvorenik, jer sedam i pol godina u Gvantanamu znači da ga je tek nekolicina organizacija za ljudska prava spremno zaposliti. O Gvantanamu ne želi pričati, ali osjeća da mora – još je 171 muškarac ostao tamo. Među njima, navodi Boumediene, jeste i Belkacem Bensayah, također uhapšen u BiH, kao pripadnik „Alžirske grupe“.

Boumediene esej upravo završava riječima o preostalim zatočenicima koji su i dalje u Gvantanamu ne jer su krivi, već što se nemaju gdje vratiti, a SAD im ne žele dati dom.