Nezavisnost u sjeni grčkih blokada

U kolokvijalnim, pomalo kafanskim tumačenjima raspada Jugoslavije, počesto se spomene kako su Makedonci, uz Slovence, ipak najbolje prošli. Istina, Makedonija nije pretrpjela ratne užase, stradanja i devastacije, kao BiH, ili Hrvatska, ali današnja Makedonija ima iste probleme kao i BiH ili Srbija: nejasan put ka EU, siromaštvo, nezaposlenost...

Makedonija danas slavi 20 godina nezavisnosti. Težak je put do deklarisanog cilja – članstva u EU i NATO. Pred vratima ovih organizacija Makedonija stoji godinama, ali zbog bizarnog spora sa Grčkom ne može da prekorači prag.

Susjedi kao najveća prepreka

Sa skoro 98 procenata, Makedonci su 8. septembra 1991. godine proglasili nezavisnost. Već tada su na neki način zacrtani dugoročni nacionalni ciljevi: NATO i Evropska unija.

Valja se prisjetiti da Makedonija nije naročito ustrajavala na otcjepljenju od Jugoslavije, poput Hrvatske ili Slovenije. Kao i iz Bosne i Hercegovine, i iz Makedonije su stizali nedovoljno jasni zahtjevi za očuvanjem kakve-takve državne i višenacionalne zajednice.

Makedonija je članicom Ujedinjenih naroda postala u aprilu 1993, ali kao FYROM, (Former Yugoslav Republic of Macedonia - „bivša jugoslovenska Republika Makedonija“), jer se Grčka suprotstavila korištenju zvaničnog imena.

Makedonija se borila sa ekonomskim posljedicama rata na drugim eks-jugoslovenskim prostorima, i dva embarga - međunarodnog protiv Srbije, i jednostranog, koji joj je nametnula Grčka. Za vrijeme rata na Kosovu primila je 300.000 izbjeglica, a 2001. se i sama našla na rubu građanskog rata. 2005. godine Makedonija je dobila status kandidata za članstvo u EU, ali još uvijek čeka na termin za početak pregovora. Konačno, 2008. NATO-zemlje su konstatovale da ta država ispunjava uslove za prijem, ali je zbog veta Grčke ostala i još uvijek stoji pred vratima Alijanse, piše Deutsche Welle.

Bez jasnog pogleda u budućnost

Dvije teme su konstantno aktuelne u proteklih 20 godina: spor sa Grčkom oko imena i međunacionalni odnosi. Ohridskim ugovorom iz 2001, kojim je okončan oružani konflikt između državnih snaga sigurnosti i pobunjenih Albanaca, postavljeni su temelji za koegzistenciju svih etničkih grupa u zemlji. Odnosi nisu idilični, ali su na prihvatljivom nivou i sa potencijalom za dalji razvoj.

U međunarodnim odnosima nije poznat primjer da jedna zemlja drugoj osporava pravo da se naziva kako hoće. Ima dosta primjera da teritorije ili provincije u različitim državama nose isto ime. Jedino Grčkoj smeta što se Makedonija zove isto kao i jedna njena sjeverna provincija. 133 države, među njima i SAD, Rusija, Kina, Indija i Kanada, su priznale zemlju pod njenim ustavnim imenom Republika Makedonija, a u bilateralnoj komunikaciji ga koristi još 30 drugih zemalja.

Posredništvo Ujedinjenih nacija nije pomoglo da se pronađe rješenje. Ne zvuči vjerodostojno argumentacija Grčke da mala i ekonomski slabašna Makedonija, sa svega nekoliko hiljada vojnika i u priličnoj mjeri zavisna od grčkog kapitala, predstavlja opasnost za nju zbog navodnih teritorijalnih pretenzija. Grčkoj nije smetalo što je prije osamostaljenja skoro 50 godina postojala Makedonija kao republika u jugoslovenskoj federaciji. Mada se bilateralnim Privremenim sporazumom iz 1995. obavezala da ne koči prijem Makedonije u međunarodne organizacije, Grčka, koristeći ili zloupotrebljavajući princip konsenzusa, vetom sprječava euroatlantsku integraciju Makedonije, zbog čega se ova obratila i Međunarodnom sudu pravde. Otvoreno je pitanje da li je Grčkoj stalo samo do imena, kao što tvrdi, ili želi da ospori i identitet i jezik Makedonaca, što oni pretpostavljaju.