Kako se pravi iftar u Novom Zagrebu kod Sedžide Kreso

Sedžida Džedžo je umirovljena nastavnica tehničkog i fizike koja je bila aktivna za vrijeme svog nastavničkog rada. Danas isto tako pokušava biti prisutna i aktivna u džamiji na svim događajima, već treći mandat je u nadzornom odboru KDBH „Preporod“, a prisutna je na mnogim bošnjačkim kulturnim događanjima.

„U Zagrebu me nitko ne doživljava kao nekog drugačijeg, oni znaju da sam ja Bošnjakinja, da sam pobožna i odlazim u džamiju. Prijatelji mi dođu čestitati bajram i podijeliti radost bajrama, osjećam se ugodno, nisam se nikada osjećala ugroženo, ni dok sam radila u školi. Mene su u školi zvali Džedžica, što nije pogrdno ime“, kaže Sedžida. 

Ona redovito posjećuje Bosnu i nedavno je bila i u Maglaju za čiju poplavljenu knjižnicu sakuplja knjige, a nosilo se pomoć u džamiju, u Crveni križ i direktno u Maglaj i Doboj ljudima za vrijeme prvih dana poplava.

„Najviše me boli kada vidim Bošnjake koji žive po Švicarskoj, Njemačkoj i zapadnim zemljama, koji svoju djecu ne uče svoj maternji jezik. To me boli, kad se ljudi srame sebe. Ako se sam poštuješ, onda će te i drugi poštovati“, kaže ova umirovljena nastavnica.

Sedžida je impresionirana Zagrebačkom džamijom gdje se nakon molitve ljudi druže. Džamija u Zagrebu je mjesto gdje se sastaju Bošnjaci iz svih krajeva Hrvatske, kao i u Bošnjačkoj zajednici i Preporodu. Sugrađani Zagrepčani nekad znaju biti zabrinuti kako će Sedžida izdržati post, raspituju se, ali ljudi koji su pobožni, kaže, oni poštuju drugoga.

Sedžidini ramazanski tradicijski specijaliteti

„Ramazan se dočekuje kao nešto veličanstveno, to je mjesec kada čovjek sve obaveze, osim najnužnijih, ostavi na stranu. Kuća se očisti, pospremi, da se ramazan dočeka u što ljepšem ugođaju. Za iftar se pripremaju lagana jela koja je lakše probaviti, jer se cijeli da ne jede, a koja su tradicionalna u našoj kuhinji“, kaže Sedžida.

Kao predjelo kojim se počinje iftar obavezno ima topu u kojoj je otopljeno maslo s više vrsta sira, kajmaka i vrhnja. Prije tope ide hurma i limunada, a iza juha, jelo, pa kompot i onda nešto slatko.

„Mora se jesti polagano, ne naglo“, kaže Sedžida.

Odmah poslije jela obavlja se molitva, akšam koji se obavi točno kad sunce zađe, a na kraju sve začini kafica.

Do namirnica Sedžida dolazi na tržnici Dolac, bamiju i začine, ćurekot i kadaif, nabavlja u Bosni jer su finiji. Problem je, kaže, jedino u halal mesu. Meso kupuje direktno, sama ga melje, tranšira i čuva u škrinji da bi bilo po islamskim propisima.

Sadžida je sretna da je zdravlje dobro služi i da može postiti i kaže da posti obavezno svaki ramazan, kao i njena djeca, dok su još išla u školu.

Na pitanje je li teško izdržati post, kaže:

„Kad zanijetiš, kad odrediš sam sebi da ćeš to obaviti, nije teško. Onaj tren kad sam rekla da ću postiti sutrašnji dan, više nemam potrebe nit za jelo nit za piće. Jednostavno, to je u glavi. Ne može se desiti pa da se zabunim pa da popijem čašu vode, da zaboravim, da nešto probam dok kuham. Za mjeseca ramazana jako je važno da cijela obitelj zajedno iftari, tako da moji sinovi dolaze kod mene i nakon iftara idemo u džamiju na teraviju, molitvu nakon akšama. Jedino oni koji nisu pobožni, koji ne vjeruju u ništa, oni to onda nekako drugačije prihvaćaju“, kaže Sedžida. 

Na unaprijed dogovoren dan na zajednički iftar poziva svoje sinove i roditelje od snahe koji žive u različitim dijelovima Zagreba ili izvan grada. Tada priprema nešto više jela nego kad je sama sa sinovima i kćerkom. 

Prije, dok je cijela obitelj bila na okupu, pripremala je puno više jela; od pita, šiš čevapa, pilava, mesa, bamija, pečenih kolačića u kajmaku, kompote, rižu na mlijeku i svih jemeka koji se u Bosni upravo za vrijeme ramazana kuhaju za iftar ili za sehur.

„Danas je to već malo izblijedjelo, s obzirom da je sve manje starijih ljudi, a ovi mlađi se jednostavno paze, nešto malo pojedu pa trče na obavljanje molitve ili klanjanje. Držim se još uvijek toga da kuham tradicionalna jela. Jedna snaha mi je krajiška, druga iz Novog Pazara, i one imaju svoju tradiciju, ali rado uče od mene ono što ja kuham i kako kuham“, ističe  Sedžida i pojašnjava:

„Čim odrastaš kao žensko dijete, učiš uz majku kuhati pite, songadolme, dolme općenito, sarmu u japraku, u listu od vinove loze, kelja i raštike.“

Kao što u Hrvatskoj svaki kraj ima svoju kuhinju, Dalmacija, Zagorje ili Slavonija, isto tako je i u Bosni, zaključuje Sedžida u razgovoru za Anadolu Agency.