Svi šute o seksualnom zlostavljanju muškaraca u ratu

Logor Omarska nakon rata (Foto: Nino Maričić/BH Dani)

U Bosni i Hercegovini je, prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo, tokom rata postojalo od 400 logora.

O masovnim silovanjima žena napisane su knjige, taj je zločin priznat u Haškom sudu kao ravnopravan ostalim, ali ono o čemu se u Bosni i Hercegovini, međutim, ne govori jeste seksualno zlostavljanje muškaraca logoraša.

Nema sistemskog rješenja za žrtve

Samo dvije nevladine organizacije u cijeloj zemlji pružaju psihološku pomoć žrtvama ove torture. Sistem koji reguliše njihov status ne postoji. U Savezu logoraša BiH posjeduju arhivu, ali kažu kako je teško govoriti o toj temi, jer je bh. društvo patrijarhalno, pa je sramota priznati da se to i desilo.

Psiholozi priznaju da im u ordinacije dolaze muškarci sa traumama zbog silovanja, te da je jedan od puteva za izlječenje priznati i muškarcima status žrtve.

„Nikome se ne ponovilo ono što se meni dogodilo. Proklinjao sam majku koja me rodila. Uzimali su šišarku, okrenuli bi je naopako, gurnuli u analni otvor i onda počeli da čupaju. Ne bih pričao šta su nam naređivali da radimo. To se zna čim su nas skinuli gole. Posebno ih je privlačilo da gledaju kako to rade otac i sin. Naredili su poslije nekima od nas da drugima odgrizemo polne organe - ne odsiječemo već odgrizemo, što sam i ja morao da uradim. To mi je najteži trenutak u logoru.“

Svi šute o seksualnom zlostavljanju muškaraca

Ovo je samo dio ispovijesti muškaraca koji su za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini bili seksualno zlostavljani u logorima. To je tema o kojoj se gotovo ni ne govori u ovoj zemlji. O ovom ratnom zločinu šuti se već 15 godina, a koliko je bilo žrtava ove vrste torture, nikada se ni približno neće znati zbog tradicionalno zatvorenog društva.

Prema podacima Udruženja logoraša Bosne i Hercegovine radi se o ljudima koji su bili zatočeni u istočnoj Bosni, Bijeljini, Zvorniku, ali i logorima Omarska i Keraterm.

Sekretar Udruženja logoraša „Prijedor 92“ Sudbin Musić kaže da se svakodnevno suočava sa ispovijestima muškaraca koji su bili seksualno zlostavljani u logorima. Zbog patrijarhalnog društva kakvo je bosanskohercegovačko, ističe Musić, tim muškarcima je lakše da o tome pričaju samo u krugu onih ljudi koji su pretrpjeli strahote logora.

„Muškarci su bili primoravani javno pred svim ostalim zatvorenicima da seksualno opće. To je nekakva vrsta seksualnog zlostavljanja jer to njima je nanijelo velike traume. Ja sam slušao ispovijed čovjeka kojeg su tjerali da na jednoj od logorašica javno, na nekakvoj platformi, simulira nekakav seksualni akt koji je u njemu ostavio dugotrajne posljedice. I još na veliko zlo, navedena žena nije živa ni izašla iz logora, ona je kasnije ubijena“, navodi Musić.

Kazniti zločince

I u prijedorskom udruženju „Izvor“ svjesni su problema seksualnog zlostavljanja muškaraca, posebno u logorima Omarska i Keraterm, ali da ljudi o tome nisu voljni da pričaju. Predsjednik udruženja Edin Ramulić kaže:

„Nažalost, činjenica je da do danas niko od tih ljudi koji su prošli takvu vrstu zlostavljanja, a ima ih koji su preživjeli, ne priča o tome javno. Radilo se najčešće o prostoriji broj 3 u Keratermu, gdje je 90 i više posto ljudi ubijeno, što u jednom masakru, što kasnije kada su razvoženi i ubijani. Upravo su oni bili izloženi tom zlostavljanju, ali ima preživjelih - i niko od tih ljudi nikada nije htio nigdje javno da priča o tome, niti se obraćao bilo kome u BiH.“

Zbog patrijarhalnog bosanskohercegovačkog društva zločini seksualnog zlostavljanja muškaraca u logorima, po svemu sudeći, ostat će nekažnjeni. Na pitanje da li je pokrenut i jedan postupak pred domaćim pravosuđem kada je o tome riječ, predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović odgovara:

„Mi smo predali dokumentaciju, naravno onu koju smo mi posjedovali, o tome Tužilaštvu BiH. Međutim, ono što znamo, proces koji se vodi u Beogradu za dešavanja oko Zvornika i u samom Zvorniku vezan je i za seksualno zlostavljanje muškaraca, tako da je to do sada jedini aktuelni proces koji se vodi vezano za seksualno zlostavljanje muškaraca.“

Patrijarhalno društvo šuti o seksualnom zlostavljanju

Žrtve torture, bivši logoraši doživotno žive sa traumama, a svaki novi stres pojačava njihovu traumu. Nezaposlenost, neriješeno stambeno pitanje, nesređen pravni položaj, ali i nepriznavanje statusa - samo su neke od dodatnih trauma za ovu kategoriju. To potvrđuje i neuropsihijatar Senadin Ljubović čiji su pacijenti, između ostalog, bili i seksualno zlostavljani muškarci tokom rata:

„Doživjeti silovanje u našoj sredini je nešto što je apsolutno teško prihvatljivo, teško se čovjek miri s tim, a zbog svih drugih situacija, gotovo u svim sredinama, pogotovo koda nas, muškarcima priznati da su to preživjeli zaista je bilo teško. Mislim da sam ja do sada sa 37 seksualno zlostavljanih muškaraca razgovarao, pokušavao da im pomognem da prevaziđu tu traumu.“

Muškarci koji su seksualno zlostavljani tokom rata imaju postraumatski stresni poremećaj koji se odražava kroz trajnu promjenu ličnosti, a posljedice su ugroženo duševno zdravlje tih osoba, ističe neuropsihijatar Ljubović. Prema njegovim riječima, nijedna žrtva se ne može sama izliječiti. Njima je potrebna stručna pomoć, prije svega socijalna, psihološka i pravna. Uslov svih uslova je da se o tome u javnosti treba govoriti, jer je to osnov za prevazilaženje trauma. Istovremeno, neophodna im je i moralna kompenzacija, odnosno kažnjavanje zločinaca. Bez toga nema rehabilitacije žrtve.

slobodnaevropa.org/radiosarajevo.ba