Oživljavanje "ćumurana" u BiH - za povratnike unosniji posao od stočarstva

U okolini Srebrenice niče sve veći broj "ćumurana" - tradicionalno pravljenih peći za proizvodnju drvenog uglja.

To je za povratnike unosniji posao od stočarstva, a drvo nabavljaju "čišćenjem šume" nakon sječe, piše Deutsche Welle.

"Brat i ja smo došli na ideju da na stari tradicionalni način pravimo ćumur jer smo u tome vidjeli interes, da možemo nešto zaraditi kako bi prehranili porodice i živjeti ovdje a da ne idemo u svijet kako bi preživjeli", kaže za Deutsche Welle iz Omer Dudić iz Podosmača kod Srebrenice.

Trending

Ryanair povećao broj letova iz Sarajeva: Uskoro će najaviti i tri nove destinacije?

Drveni ugalj ili ćumur se u ovom kraju ranije rijetko proizvodio, samo za lične potrebe, na malo a nikad niko od toga nije živio. Ćumur se pravio u ćumuranama (peć za proizvodnju ćumura) zidanim od blata i slame i cijeli proces proizvodnje je trajao petnaestak dana. Danas se ćumurane uglavnom zidaju ciglom i ćumur se pravi dosta brže. Prije godinu dvije, uglavnom Bošnjaci povratnici u srebreničkim selima u istočnom dijelu opštine Srebrenica, počinju masovno praviti ćumurane i oživljavati proizvodnju ćumura.

Velika potražnja

Braća Dudić, Omer i Smail su se vratili u Srebrenicu prije 20 godina.

"Do prije nešto više od godinu dana smo živjeli baveći se stočarstvom i poljoprivredom, izgradili smo i objekte potrebne za to ali to je težak posao a zarada mala. Da odhraniš janje i prodaš ga treba ti nekoliko mjeseci a ovo ide brže i bolje nam se isplati zato smo krenuli da se ovim bavimo porodično. Radimo nas dvojica i naše žene a velika su nam pomoć i djeca kada mogu od škole i fakulteta. Registrovali smo firmu i za sada smo zadovolji poslom", kaže Omer. Dodaje i kako drvo za ćumur nabavljaju od šumskog gazdinstva Drina. "Čistimo odjele nakon sječe, koji su ovdje u blizini naših kuća, tako da je to obostrana korist."

Omer kaže da ima dosta otpadnog drveta u okolnim šumama i ljudi su u tome prepoznali veći interes, nego da se bave stočarstvom ili poljoprivredom, pošto je to brdovit kraj sa oštrom klimom i usitnjemim posjedima. Pitam ga kakva je potražnja i kome on prodaje svoj ćumur?

"Za sada imamo nekoliko nakupaca koji od nas uzimaju ćumur. Potražnja je velika, jer se on koristi za prečišćavanje vode za piće u velikim gradovima ali i za roštilje i pečenjare ali ja sam već nabavio neke mašine za pakovanje tako da planiramo sami da na tržište plasiramo svoj proizvod čime ćemo imati sigurno veću zaradu – kaže Omer.

Omer i Smail su sami napravili svoje dvije peći u obliku metalne kace ali sam proces proizvodnje ćumura se odvija na isti način kao i u zidanim pećima i jedan turnus, od punjenja peći drvetom do vađenja ćumura, traje četiri dana. Omer kaže da je i drugima, koji su to od njega tražili, napravio 10-15 ćumurana.

Omerovog brata Smaila pitam jesu li za pokretanje ovog posla ali i kao povratnici za ovih dvadeset godina od kako su se vratil, imali neku podršku od instistucija vlasti ili drugih organizacija?

"Nešto sasvim malo podrške smo imali na početku u poslu sa stokom i poljoprivredom", kaže Smail.

"Ali za ovaj posao sa ćumurom nije nam niko ništa pomogao. Ogorčen na izvještavanje nekih naših medija kojima su puna usta Srebrenice i pomoći nama povratnicima, posebno kada dođu neki političari, samo da se slikaju. Da je i pola onoga o čemu pričaju istina, jeli bismo zlatnim kašikama. Mi smo ovdje kao što vidite pokraj samog magistralnog puta, kojim je prošlo bezbroj nekakvih delegacija, a nikad niko nije ni zastao da nas pita 'ej ljudi šta to radite, čim se bavite, je li vam treba neka pomoć?, kaže Smail.

"Da se razumijemo na treba nama ničija milostainja, nikakva sadaka ali kad počinješ neki biznis treba ti neka vrsta kredita da bi krenuo. Evo ja sam recimo sad u potrebi za nekim kreditom ali ga ne mogu dobiti jer banke traže da si stalno zaposlen sa redovnim primanjima i još štošta", dodaje Smail Dudić

Desetak domaćina sa ćumurana je u selima, koja se se nalaze u zoni Nacionalnog parka Drina i neki od "ćumuraša" se plaše da bi im rad mogao biti zabranjen zbog navodnog zagađenja prirode. Zapitan o tome direktor NP Drina Srebrenica dr Radomir Pavlović za DW kratko je kazao da bi rad ćumurana mogao biti zabranjen ukoliko se pokaže da one izuzetno ugrožavaju zdravlje ljudi, životinja i prirode, što za sada nije slučaj.

"Moje mišljenje je da priroda od pravljenja ćumura nema štete jer se drvo u ćumurani više pari i suši nego što gori i nema nikakvog zagađenja", kaže i Omer Dudić.

Unaprijedio stari način pravljenja peći

Proizvodnjom ćumura za prodaju nakon rata, prvi se u ovom kraju počeo baviti Muhamed Alić zvani Alf iz sela Meraje i donedavno je u tome bio usamljen.

"Počeo sam iz radoznalosti 2007. godine, jer je pri sječi ostajalo dosta otpada i drveta lošijeg kvaliteta koje se nije moglo koristiti za loženje u domaćinstvu, već samo u ćumurani. Malo sam unaprijedio stari način pravljenja ćumurane tako što sam je ozidao ciglom i oblijepio zemljom. Počeo sam sa jednom zidanom peći i taj ćumur je išao uglavnom za roštilj – priča Alf.

Proizvodnjom ćumura za prodaju prvi se u okolini Srebrenice počeo baviti Muhamed Alić zvani Alf iz sela Meraje Proizvodnjom ćumura za prodaju prvi se u okolini Srebrenice počeo baviti Muhamed Alić zvani Alf iz sela Meraje

Alić pored ćumurana ima i farmu tovnih bikova i vlastitu prodavnicu mješovite robe pa je u posao sa drvenim ugljom uključio cijelu porodicu.

"Sad je to registrovana porodična firma i već prepoznatljiva na tržištu. U posao je uključena moja supruga i dva sina. Imamo tri zidane peći. Mjesečno proizvedemo oko 10 tona ćumura i od toga svi zaradimo po pristojnu platu", kaže Muhamed Alić. Dodaje i da svako ko hoće da se bavi nekom proizvodnjom ozbiljno mora stalno ulagati u tehnologiju i pratati zahtjeve tržišta.

"Ja imam mašine za pakovanje ćumura u papirne vreće od 2.5 i 10 kilograma tako da naš ugalj prodajemo i kroz lance veletrgovina a imamo i stalne mušterije koji drže ćevabdžinice, počenjare ili druge ugostiteljske objekte, u kojima se većinom koriste roštilji na ćumur", kaže Muhamed Alić zvani Alf.

Drveni, "roštiljski" ugalj ili ćumur se u BiH već decenijama proizvodi na tradicionalan način - sagorjevanjem drveta najprije u pećima od zemlje i slame a danas većinom u zidanim ili betonskim a ponegdje i metalnim pećima. Ćumurane su obično na područjima obraslim bjelogoričnom šumom

Najkvalitetniji ćumur se po riječima proizvođača dobiva od tvrdog drveta, najčešće je to bukva, grab ili hrast.

Ćumur se najviše koristi u ugostiteljstvu i u neke industrijske svrhe, kao što je proizvodnja ferosilicija. Dosta se prerađuje u aktivni ugalj koji se koristi u medicinske svrhe.