Mujo Vatreš: Svaku noć misliš da ujutro nećeš biti živ

Mujo Vatreš, prvi je logoraš u Srbiji koji je dobio presudu od 4.800 eura odštete za šest mjeseci provedenih 1995. u logoru Mitrovo Polje u užičkom kraju. Sada se čeka i konačna odluka Apelacionog suda, nakon tri godine koliko je trajao sudski proces.

Presuda u korist logoraša zatočenog u Srbiji

Vatreš je sa još nekoliko stotina Bošnjaka, nakon pada Žepe i srebreničkog genocida, pokušao da se spase preplivavajući Drinu. Njih nekoliko stotina je  uhvaćeno i sprovedeno u Šljivovicu i Mitrovo Polje. Srbija, piše portal Radio Slobodna Evropa, ne priznaje da su to bili logori,  već sabirni centri.

Mujo Vatreš se nakon šestomjesečnog boravka u Mitrovom Polju, godinu dana liječio na psihijatriji u Americi, a posljedice traume osjeća i danas. Na pitanje RSE, da obiše boravak u srbijanskom logoru, Vatreš je odgovorio:

„Nas je bilo oko 400 u Mitrovu polju, a tako je valjda bilo i u Šljivovici. Smještaj je nekome bio i dobar. Jer bilo je i kreveta koji su imali dušeke, što jes’, jes’. A bilo je i po 30 u sobi, nema kreveta, nego onako, znaš. Ja sam na iverici spavao možda jedno pet mjeseci. Unutra je bilo i kupatilo i sve je unutra bilo, ali nama skoro tri mjeseca nisu dali ni da se brijemo, ni da se kupamo.

"Nisam zadovoljan.  Očekivao sam više, al’ šta ćeš, šta ja mogu. Za mene je i to dobro, jer nisam nekog imovinskog stanja. Znaš kako je, 300 maraka je penzija."

Prva dva dana je bila hrana dobra, po četvrt hljeba i narezak. A, poslije samo u konzervama čaj, popara, nekad ne bude u njoj ni dve kašike da pojedeš.“

Dalje, Vatreš priča kako je sa 103 kile pao na 53 kile tjelesne težine.

„Bilo je tuče, izvođenja, prepadanja, straha i tako to. Tu sam najviše dobio traumu, eto koju su mi tako i procijenili. I sad imam posljedice. Ispitivanje je bilo uveče, četiri do pet sati, u dan slabo. U dan je policija izvodila jednog po jednog, ako neko ima nekoga volju da izmlati, izvede te tamo, izmlati, isprebija, ubaci u sobu opet i eto. Velika patnja, ne može opasnije biti na životu.“

Kad su ga otpustili, nakon jedno mjesec dana, došlo je da mora ići u treće zemlje, ne može se vratiti kući. Otišao je u Ameriku, gdje se liječio nekih godinu dana.

„Ja samo tražim da mi neko prizna tu moju bolest što sam ja bio zdrav ispravan i tu sam dobio te neke traume. U noći nikad ne znaš šta će te potrefiti. Ja sam zamišljao uveče kad legnem, da izjutra možda neću biti živ. I sad tako šest mjeseci svaki dan da tako misliš. Ko je god bio tamo, niko nije dobro prošao.“