Lamija Begagić: Evropa i djeca bez roditeljskog staranja

Europska Unija, peto proširenje, zemlje potencijalni kandidati i djeca bez adekvatnog roditeljskog staranja

Piše: Lamija Begagić, Sarajevo

Nešto manje od tri godine intenzivno sam radila sa malom grupom djevojčica zainteresovanih za čitanje i pisanje. Kurs se zvao Škola kreativnog pisanja i pažljivog čitanja i cure su, zaista, ispunjavale i više od zadatih zadataka: još kako su kreativno pisale i prepažljivo su čitale. Danas su osmi razred: pametne, samosvjesne, odgovorne, zrele, razvijenog kritičkog mišljenja, pristojne, vrijedne i talentovane. Njihovim mamama i tatama odajem priznanje, njihovim razrednicima zavidim što sa njima rade više no što ja imam priliku, a od zemalja u kojima će nekada raditi i studirati očekujem da im njihov uloženi trud i rad vrate (i plate) trostruko.

Ovaj tekst o ne baš veseloj temi sa sasvim jasnim i opravdanim razlogom počinjem ovakvom odom sarajevskim djevojčicama koje znaju više no što bi sa svojih trinaest uopće i trebale znati. Te sjajne djevojčice više su nesretne negoli sretne, nesretne jer su već sa 13 svjesne da je Bosna i Hercegovina mjesto gdje su se, eto, morale roditi, ali gdje ne moraju (i neće) ostati, a sretne samo i jedino jer (pa makar i u toj nesretnoj BiH) imaju roditelje.

Razlog za sreću
Imati roditelje, ma kako nam se to u prvi mah podrazumijevalo, još kakav je razlog za sreću. Nemati roditelje ili imati loše roditelje i nezdrave i nesređene porodice nešto je najgore što se djetetu može dogoditi. Kako je svijet, gotovo po pravilu, koncipiran tako da se, prije ili kasnije, uvijek potvrdi ona Orvelova Sve su svinje jednake, samo su neke jednakije od ostalih, tako je i svakom djetetu bez adekvatnog roditeljskog staranja teško, ali je nekima teže od ostalih.

Tema ovog teksta, dakle, neće biti sarajevske talentovane djevojčice koje već pakuju kofere što će ih za četiri godine ponijeti u londone i berline. Tema ovog teksta su djeca bez adekvatnog roditeljskog staranja u institucijama i ostalim vidovima socijalne skrbi u zemljama bivše Jugoslavije te Europske Unije, sa posebnim osvrtom na Bugarsku i Rumuniju koja ne pakuju ništa i ne idu nigdje. Uglavnom.

Romantičarska slika u kojoj dijete u instituciji (domu za nezbrinutu djecu) završi radi smrti roditelja ili vrlo teške materijalne situacije u kojoj roditelji nisu u prilici da se staraju za dijete, ali ga redovito obilaze i ne prekidaju kontakt s njim, naivnija je od slika Hlebinske škole. U slučaju smrti oba roditelja, malodobna djeca živote nastavljaju kod nekog od šire porodice (srodničko hraniteljstvo ili potpuno posvojenje) a zanemarivo rijetko u institucijama.

Švedski model
U slučaju teške materijane situacije dijete se ne bi trebalo izuzimati iz porodice, niti bi se smjelo dogoditi da roditelji samovoljno zatraže smještaj djeteta u instituciju. U nekim zemljama Europske Unije, poput, recimo, Švedske, izmještanje djeteta iz porodice iz razloga socijalne prirode, zakonom je zabranjeno. U ovoj skandinavskoj, po nivou socijalne i građanske svijesti nadaleko čuvenoj zemlji, postoji cijeli sistem zakona i dokumenata koji regulišu izmještanje djeteta iz biološke porodice i daljnju brigu o takvom djetetu. I u Švedskoj, ali i u drugim nordijskim, te zapadnoevropskim zemljama, prednost se daje alternativnim vidovima zbrinjavanja djece: prije svega usvojenja, ali kada za njega ne postoje uslovi, onda hraniteljstva i smještaja u posebne institucije porodičnog tipa.

Smještaj djeteta u domove za nezbrinutu djecu ovog tipa kakvi još uvijek postoje kod nas (ogromne zgrade sa stotinama djece koja, nerijetko, u instituciji provode više od pet godina života) odavno se već u razvijenim evropskim zemljama smatra najlošijim rješenjem, te se godinama već radi na deinstitucionalizaciji.

Institucija = diskriminacija
Još prije sedam godina sa jedne je UNICEFove konferenciji održane u, gle čuda, Štokholmu poslana ovakva poruka: Postajemo svjesni učinka institucionalne skrbi za djecu za društvo u cjelini. Institucionalna skrb obnavlja diskriminaciju, potvrđujući da određene skupine djece trebaju živjeti izvan temeljne skupine društva obitelji.

Eto nas opet kod Orvela. Dok neke visokouređene zemlje već desetljećima upiru prstom u problem, druge, pak, već desetljećima čak ni ne priznaju postojanje problema, te generacije socijalnih radnika podrazumijevaju da dijete izuzeto iz porodice (ukoliko se uopće ikad i izuzme) odlazi u Dom gdje je zbrinuto i gdje prestaje daljnji rad na njegovom slučaju. Dragi bosanskohercegovački čitaoče ovog teksta koji si u prethodnom opisu prepoznao svoju dragu domovinu, pružit ćemo ti u nastavku teksta utjehu u lošijima ili barem jednako lošima.

Bugarski i rumunski model
Vratimo se tri godine unazad, godina je 2007. i desio se nastavak petog proširenja Europske unije i u nju stupaju Bugarska i Rumunija. Mnogima koji su dotad vjerovali u principjelnost i pravičnost srušile su se brojne iluzije.

Misliti da smo bolji, jer od nas ima lošijih, loš je recept za progres. Stoga nam namjera nije kritikovati ni pomenute zemlje, niti Europsku Uniju kao takvu, već prosto ilustrovati na konkretnom problemu socijalne zaštite djece bez adekvatnog roditeljskog staranja Bugarsku i Rumuniju, te povući paralele sa razvijenijim eu članicama i zemljama našeg regiona koje još uvijek, u najboljem slučaju, imaju status kandidata, a neke tek potencijalnih kandidata.

Podaci koje u nastavku koristim i nisu najsvježiji, ali aktuelnijim od njih ne raspolažem. Naposljetku, ovaj tekst i nema istraživačko-dokumentarne ambicije.

Brojke puno govore
Već smo vidjeli koje nam preporuke dolaze iz osvještenih zemalja, kako socijalno, tako i etički. Preporuke potpune deinstitunalizacije. No, čak i da prihvatimo nužnost smještaja djece u institucije (za slučajeve starije djece sa problemima u ponašanju za koje se nikako ne može obezbijediti alternativni smještaj), ne možemo prihvatiti i ignorisati postojanje velikih domova sa velikim brojem male djece koji često provedu i prvih 6-7 godina života u takvim sredinama. Podaci govore da su zemlje koje prednjače po broju djece koja žive u instituciji upravo Bugarska i Rumunija, te Rusija koja nije u EU pa i nije predmet ove analize. U ovim zemljama na 1.000 djece njih 10 do 20 živi u instituciji. Slijede Poljska, Mađarska, Litva, Latvija i Estonija s 5 do 10 djece koja žive u instituciji. Na kraju liste su Velika Britanija, te neunijske Norveška i Island sa manje od jednim djetetom u instituciji na 1.000 djece. U našoj zemlji, po nekim dosta slobodnim procjenama, prosjek je 4-5 djece u instituciji na 1000 djece.

Rumunija i Bugarska ne samo da imaju mnogo djece po institucijama, već i te institucije ne zadovaljavaju osnovne životne uslove. U tom području nalaze se i, dakle, najsiroma¬šnije i najveće institucije (100 do 300 djece u jednom domu!!!) u cijeloj Europi. Poteškoće njihovog finan¬ciranja su ponekad tako velike da problem postaje i zadovoljavanje najosnovnijih po¬treba kao što su prehrana, odgovarajuća zdravstvena skrb i odjeća.

Ovi nas podaci pak vraćaju nazad na društveni okvir djelovanja koji uključuje zakone i druge značajne dokumente što bi trebali precizirati načine zbrinjavanja ovakve djece. Pokazalo se da alternativni oblici smještaja djece (hranitelji kojima država daje naknadu i specijalizirani domovi, te rad na prevenciji bioloških obitelji – pomoć materijalno ugroženih kako bi se spriječilo izuzimanje djeteta iz biološke porodice) ne samo da su humaniji i svakom djetetu pružaju jednake šanse, već su i za državni aparat mnogo jeftiniji.

Šta je onda to što siromašne i zemlje u kojekakvim razvojima i tranzicijama tjera da i dalje rade po krivim i skupljim modelima? Zašto reforme u tako zakržljale sisteme tako sporo prodiru? Koliko će vremena proći dok zemlje koje, evo će 1. maja već tačno tri godine, uživaju u društvu boljih od sebe, ne preuzmu njihove obrasce u mnogim stvarima, pa tako i socijalnoj skrbi i brizi za one kojima je ona najpotrebnija.

Kvalitet domova
Priča o ovoj problematici može imati nekoliko smjerova i premašuje okvire jednog ovakvog teksta. Kao i svaki veliki problem, i ovaj se može tek zagrebati. Jer, želimo li ići dublje pokazujući kako stvari nikad nisu crno-bijele, spomenimo, recimo, Dansku, skandinavsku zemlju, članicu EU još od davne 1973. godine. Ova zemlja, tako, ima relativno velik omjer djece koja žive u institucijama čak šestero njih na 1.000 djece (usporedimo sa podacima iz BiH!). Čini li je to u startu loše socijalno organizovanom? Apsolutno ne, jer većina te djece živi u tzv. «mini» institucijama s četvero do osmero djece u okruženju vrlo visoke kvalitete kakvog ćete rijetko vidjeti u našim biološlkim porodicama.

Takvi domovi porodičnog tipa i jesu jedan od alternativnih sistema zbrinjavanja, uz svu silu hranitelja: dugotrajnih, kratkotrajnih, kriznih, hranitelja prije posvojenja, hranitelja za roditelja i bebu...
Imajući status zemlje potencijalnog kandidata, Bosna i Hercegovina, na sve strane i iz mnogih grla, priča o europskim standardima, reformama policija i graničnih službi, Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, konstitutivima, manjinama, većinama, bijelim šengenima, biometrijskim pasošima. Jednog dana, kada se pred nama otvore šarena vrata Europske Unije i u nekom desetom proširenju ukoračimo u nju, možda ćemo početi i sa pričom o svojoj djeci.

Da ne bude zabune, ovdje pod djecom ne podrazumijevam, naravno, onaj grozni patrijahalno-nacionalni konstrukt djece sinova majke domovine, već se iza te imenice kriju djeca sa imenima i prezimenima koju su rodili, pa odbacili, zaboravili abortirati, rodili da bi napakostili partneru ili ga probali zadržati, rodili pa tukli, zlostavljali, psihički i fizički šikanirali... Dotad, živimo uz utjehu u lošijim kojima su dali šansu koju nama ne daju. Dotad, reformišimo socijalnu skrb ove djece tek na usamljenim primjerima, uz vanjske promatrače koji bi da principe iz svog dijela svijete primijene u okvirima koji ne postoje.

* * *
U tekstu su korišteni dijelovi iz rada Marine Ajduković: Pristupi zbrinjavanju djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Europi, Studijski centar socijalnog rada, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu