Kako se okoristiti antifašističkim ustankom?

Piše: Vuk Bačanović

Do Spomen obilježja žrtvama fašističkog terora na Vracama hoda se izbušenom stazom obraslom korovom. Ni samo spomen obilježje nije u boljem stanju. Posvuda izbija trava, a bare pune žabokrečine isparavaju na julskom suncu. Obilježava se 27. juli, Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine protiv fašizma.

Prije ravno sedamdeset godina, dakle dalekog jula 1941. je ustaški pogrom nad srpskim stanovništvom u BiH rezultirao masovnim ustankom koji je organizirala KPJ, uspjevši tako odvojiti veliki dio pobunjenog srpskog stanovništva od ravnogorske ideologije „osvete“ i etničkog čišćenja. Štoviše, progresivna politika KPJ je u zajednički front protiv nacizma, fašizma, ustaštva, ravnogorskog desnog ekstremizma i muslimanskog autonomaštva postepeno uspjela združiti antifašističke snage svih naroda u BiH, zaokruživši svoju politiku zasjedanjem ZAVNOBiH-a u Jajcu 25. novembra 1943., gdje je utvrđeno da će BiH u budućoj jugoslovenskoj zajednici biti ravnopravna republika, ravnopravnih naroda, ali prije svega radnička država.

Ceremonija na Vracama se ni u jednom segmentu nije dotakla i tog vrlo bitnog pravca u NOB-u. Nakon što je prije nekoliko dana smazao prvi korporativni hamburger u novootvorenom tajkunskom McDonaldsu, gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen je okupljenima objasnio da je današnja Evropa sagrađena na temeljima antifašizma i antistaljinizma i sve začinio starom krilaticom: „Što je više kleveta i laži, to nam je Tito miliji i draži!“Predsjednik SABNOR-a BiH, Jure Galić je potom održao slovo osude nacionalističkih i klerofašističkih ideologija, kao i svih onih snaga koje su opljačkale i osiromašile zemlju. Sve je to posljedica „nesposobnog“ rukovodstva koje je došlo nakon Tita, budući da dok je on bio živ ništa nije moglo funkcionisati pogrešno. Pripremljen je i bogat kulturno-umjetnički program: Himna dejtonske BiH, Bilećanka, kao i patriotska pjesma iz relativno bliske prošlosti „Bosno i Hercegovino, naša domovino...“, da bi se sve okončalo popularnim hitom Kemala Montena „Sarajevo ljubavi moja“.

Nakon toga su okupljeni veterani NOB-a, članovi SABNOR-a i političari prisustvovali prijemu koji u njihovu čast priredio kantonalni premijer Fikret Musić. Ministar za boračka pitanja KS Nedžad Ajnadžić je, tom prilikom, veteranima Ustanka i članovima SABNOR-a poručio da valja njegovati „ljubobosanstvo“ i „patriotizam“!

I tako se dan obilježavanja ustanka nije previše razlikovao od bare pune žabokrečine sa početka teksta: mutne vode u kojoj se ništa ne razaznaje! Nemoguće je govoriti o NOB-u, a da se ne dotakne činjenice da je i sam Josip Broz Tito bio staljinist, te da je i nakon raskida sa Staljinom, 1948. zadržao mnoge staljinističke tehnike vladanja, a pogotovo popunjavanja partijskih kadrova i članstva 's koca i konopca', što je neizbježno vodilo u birokratizaciju. I pored činjenice da su NOB, kao i poratni ekonomski razvoj FNRJ, a u njoj i BiH, predstavljali razdoblje najvećeg prosperiteta ovih prostora u svojoj istoriji, ne bi bilo zgoreg naglasiti da sve pomenuto nije ostvario Josip Broz lično, pa da se cjelokupna jugoslovenska revolucija u ovakvim i sličnim medijskim nastupima može pojednostavljivati kroz kult njegove ličnosti.

Isto tako, propast Jugoslavije je na prvom mjestu nastupila kao težnja birokratija staljinoidne KPJ da se transformišu u tranzicijske „kontroverzne biznismene“ i „demokratske političare“. Nije se dakle radilo o nekom „nesposobnom rukovodstvu“, već titoističkom favoriziranju nesposobnih i 'podobnih' klimoglavaca, baš kao u svim staljinističkim sistemima. Ako, dakle, Behmen poručuje da je današnja Evropa izgrađena na temeljima antifašizma i antistaljinizma, prizivajući tipično staljinistički Titov kult ličnosti, onda je to samo jedna strana njegovog skandalozno konfuznog govora. Gradonačelnik je „zaboravio“ napomenuti da je današnja Evropa satkana najprije na vrijednostima neoliberalnog kapitalizma, odnosno radikalne sječe izvojevanih prava radničke klase i tendencije ka rušenju države blagostanja. Ako izuzmemo njihov otvoreni staljinizam, organizatori ustanka naroda BiH u julu 1941. sasvim sigurno nisu dijelili takve vrijednosti, a pogotovo nisu mogli sanjati da će daleki podmladak njihovog partijskog članstva, u svojstvu šefova države, stranke ili grada otvarati korporativnu Mc sendvičaru u centru Sarajeva. Ali zar su činjenice bitne kada je u pitanju prilagođavanja prošlosti postojećem režimu?

Izbor muzike nam govori isto. Žrtvama koje su pale na početku bosanskohercegovačkog ustanka 1941., sasvim sigurno bi više priličila Internacionala nego anemična himna daytonskog poluprotektorata. Isto tako, žrtve fašističkog terora kojima je posvećeno Spomen obilježje na Vracama sasvim sigurno nisu ubijene zbog „mirisa ljiljana“ iz 1992., ili zbog toga što im je Sarajevo bila „ljubav“ (kao u otrcanom i patetičnom Montenovom pjesmuljku), već zbog pripadanja ondašnjoj „pogrešnoj“ narodnosti, religiji i/ili (komunističkom) političkom uvjerenju. Te žrtve nemaju baš nikakve veze sa simbolikom koju baštini sadašnji režim u dijelu Federacije BiH. Ukoliko im se željela odati pošta, onda se to neizostavno moralo učiniti u skladu sa vjerskim/političkim uvjerenjem samih žrtava, a ne profanisanjem njihovih kostiju u svrhu jeftinog patriotskog politikanstva.

Ustanak 1941. nije podignut ni zbog „ljubobosanstva“ a pogotovo ne zbog „patriotizma“, već spašavanja golog života pred ustaškom strahovladom. Njegovi komunistički organizatori u Drvaru isto tako nisu bili ni „patrioti“, ni „ljubosrbi“, ni „ljubobosanci“, ni „ljubohrvati“, već su se zalagali za internacionalnu klasnu (radničku i seljačku) borbu, a protiv ondašnje „patriotske“ propagande. Pa ipak, činjenica da se Titova tehnika vladanja nakon rata u dobroj mjeri oslanjala na jugoslovenski patriotizam, kult vojske, vođe i partije, to ni političarima i tajkunima proizašlima iz partijske birokratije nije bilo teško nove „patriotizme“ kalemiti na titoistički socijalističko-patriotski hibrid. Danas to, svako za svoje potrebe i na svoje načine, rade i Sarajevo i Banja Luka.