Dennis Gratz: Evropa u nama

Piše: Dennis Gratz

U našoj zemlji smo ovih dana uglavnom zaokupljeni razgrebavanjem ožiljaka posljednjeg rata.

U Evropi, nakon pozitivnog ishoda irskog referenduma i konačnog ratificiranja Lisabonskog ugovora od strane Poljske, Republika Češka ima čast da kao posljednja potpisnica ovog dokumenta postavi kamen temeljac buduće evropske „superdržave“.

U politički obojenim neredima u Širokom Brijegu (ne, kamenice i meci nisu pljuštali po našim sugrađanima iz sportske, već iz etničke netrpeljivosti) naša „superdržava“ se raspadala. Dok se u Evropi slavila različitost u zajedništvu i zajedništvo u različitosti, mi smo iznova sahranjivali našu mladost.

U istom tom trenutku, jedan nevin čovjek, žrtva vremena, trune u zatvoru u Beogradu.

Lisabonski ugovor? Zašto? Evropljani su davno shvatili da moraju reformirati instrumente odlučivanja u svom malom prestižnom projektu, kako bi produktivnije i pravičnije sarađivali. Dogovor o načinu unapređenja njihove saradnje postignut je 2007. godine u Lisabonu, zato – Lisabonski ugovor.

Još jednom za sve one koji smatraju da je uredu da sudbinu kolektiva stavljamo ispred sudbine jednog čovjeka: Ilija Jurišić, državljanin BiH i po svim indicijama apsolutno nevin, trune u zatvoru u Beogradu.

Jedna od centralnih tačaka Lisabonskog ugovora je ukidanje prava veta koje su uživale sve države članice EU. Pravo veta je omogućivao svakoj pojedinačnoj državi da svojim „ne“ blokira donošenje i sprovedbu bilo kakve odluke, pa i u slučaju da su sve ostale države glasale za istu. Time je upravljanje Evropskom unijom, posebno nakon što je narasla na 27 članica, postalo dijelom nefunkcionalno.

Kod nas, u Bosni i Hercegovini, nefunkcionalno je gotovo sve. Iz tog razloga je u Butmiru kod Sarajeva za raspamećeno stanovništvo Bosne i Hercegovine organizirana najnovija revija pregovaranja na kojoj su pistom prohodali visoki dužnosnici SAD i Evrope, uz svesrdnu podršku naših „manekena“. Cilj ovog iritantnog defilea je da se po mogućnosti dogovorimo oko sklapanja našeg „Lisabonskog ugovora“ i time konačno postanemo funkcionalni (i da ne ratujemo više, genocid i nacionalna/religijska netrpeljivost su tako demode), pa ćemo jednom i mi u Evropsku uniju. Barem turistički, bez viza.

Evropska unija je proces materijaliziranja jedne jedinstvene ideje: pojedinačne države se – i pored svih kulturnih, jezičnih i socijalnih razlika i barijera – ujedinjuju oko zajedničkih civilizacijskih tekovina, svesrdnije razmjene svojih kulturnih bogatstava i potencijala bržeg ekonomskog razvoja, te u svrhu toga predaju jedan dio svoje moći, zadržavajući istovremeno svoju suverenost i lokalni društveno-politički karakter. Lisabonski ugovor je pravilnik za materijaliziranje te ideje.

Kod nas, u entitetima izmasakriranoj, kantonima isisanoj Bosni i Hercegovini, niko ne želi (pre)dati ništa. Svi čuvaju isključivo svoje, pravdajući to zaštitom nacionalnih interesa.

U Briselu daju. Daju, recimo, mogućnost većinskog odlučivanja. Umjesto dosadašnjeg prava veta, važit će demokratsko pravo većine. U budućnosti će se u obzir uzimati broj stanovnika svake države EU, a ne njezin status članice. Tako primjerice velike države kao Francuska ili Italija neće biti blokirane od strane, recimo, jedne Malte. Uvodi se tzv. princip duple većine. U budućnosti će biti validne one odluke na koje pristane 55 posto država članica, koje istovremeno čine 65 posto stanovništva EU.

U Bosni i Hercegovini, jedan vispren sportski mađioničar s nevjerovatnom lakoćom pokazuje ono od čega naši „manekeni“ najviše strahuju: da se pobjedama naše fudbalske reprezentacije raduje ako ne 100, onda barem 65 posto stanovništva. Svaki Džekin gol, svako Misimovićevo dobacivanje, svaka Nemanjina parada čini više za raščerečenu bosansko-hercegovačku zajednicu nego što to svojim politikantstvom čini ijedan otpadak reakcionarnih ideologija prošlosti (koji su, usput budi rečeno, još u ratu savladali najvažniju lekciju koju će primjenjivati u postdejtonskom političkom miljeu – dok se svađamo i ne sarađujemo, niko neće obazirati na njihovu primitivnost, lijenost, nesposobnost i lopovluk).

Evropska unija će Lisabonskim ugovorom konačno imati ministra vanjskih poslova (neće se tako zvati, ali zar je bitno?). Cilj je jasan: Evropa treba imati jedan glas. U svijetu konstantnog ekonomskog i političkog žongliranja velikih i malo većih sila, Evropljani su naučili – zajedno smo jači.

Nas u Bosni i Hercegovini tome ne žele učiti. U vrtićima, školama, na univerzitetima učimo najprije kako da se razlikujemo. Kako da svoje identitete učvrstimo dokazivanjem da „mi nismo oni“. Jer sve dok su drugi zli, prljavi i loši, mi to, logično, nismo. U svijetu konstantnog ekonomskog i političkog žongliranja, Bosanci i Hercegovci ne žele uvidjeti da nam je, gdje god da krenemo, najlakše – zajedno.

U svojoj panevropskoj progresivnosti, Evropljani su Lisabonskim ugovorom čak predvidjeli mogućnost članica da, ukoliko to požele, napuste Evropsku uniju.

Naši „manekeni“, fokusirani na razvaljivanje i demoniziranje svake vrste zajedništva, nas uvjeravaju da čine sve da Bosna i Hercegovina jednom uđe.

radiosarajevo.ba