Andrej Đerković: Sunday, _________ Sunday

Piše: Andrej Ðerković

Zahvaljujući nemoralnosti jednog nosioca kapitenske trake, čiji se «obraz» obljepljen sponzorskim etiketama (Gillette, Reebok, Pepsi Cola, SFR) ne može više ni razaznati, te malo ranijem stavljanju “velikih” reprezentacija za nosioce baražnih grupa, kako bi se izbjegli međusobni susreti istih, FIFA (Međunarodna Fudbalska Federacija) je pokazala koliko su te «velike» ekipe ustvari «male» nasuprot sponzorskim ugovorima njihovih fudbalskih nacionalnih federacija.



Mazohistički gledam francuske sportske emisije posvećene fudbalu (Telefoot i Canal Footbal Club) u kojima je,  u stilu samo njima svojstvene arogancije - i pored sramotne kvalifikacije, kao mogući domet spomenut i finalni susret Svjetskog Prvenstva koji će se održati 11.jula iduće godine. Primijetih jedan detalj koji ostavlja nemio osjećaj.

Da, finalna utakmica završnog turnira Svjetskog Prvenstva u Južnoafričkoj Republici, će se održati na 11.juli.

Na NAŠ dan. Dan naše milosti, suosjećanja, tuge. Europski Parlament u Strasburu je 15. januara 2009. godine, sa 556 glasova, usvojio rezoluciju kojom se 11.juli u Europskoj Uniji, zvanično proglašava danom sjećanja na žrtve masakra u Srebrenici. U zajedničkom tekstu rezolucije stoji : «Europski Parlament ovom rezolucijom poziva Europsku komisiju i Savjet Europske Unije, da na odgovarajući način obilježavaju godišnjicu akta genocida u Srebrenici i Potočarima…». Da li je FIFA na mailing listi Europskog Parlamenta? Ne vjerujem, no činjenica jeste da ovaj akt, važan nekome ili nevažan, makar birokratski, treba biti razmotren na nivou članica Europskog Savjeta, u ovom slučaju europskim članicama te iste Međunarodne Fudbalske Federacije.

Postavlja se pitanje u kakvom će obliku, zemlje (pa i one koje će jednom postati) clanice Europskog Parlamenta i Savjeta Europske Unije «na odgovarajući način obilježiti dan sjećanja na žrtve masakra u Srebrenici», ukoliko njihov nacionalni fudbalski tim postane Svjetski prvak 11.jula 2010 ?

I tako će se u tu nedjelju, na petnaestogodišnjicu masakra u Srebrenici, u istom danu sahrane nekoliko stotina srebreničkih sinova, pobjedi svoje nacionalne ekipe, «na odgovarajući način» možda veseliti i neki od sudionika te strašne tragedije.

Možda će se na Trgu Republike u Beogradu, među nekoliko stotina hiljada veselih navijača, naći i neki od onih kvazi vojnika sa «životinjskim» nazivima brigada.

Možda će se na Het Plein, trgu ispred zgrade Nizozemske Vlade u Den Haagu, među nekoliko stotina hiljada veselih navijača, naći i neki od «odlikovanih» vojnika Nizozemskog bataljuna koji je bio stacioniran u Potočarima.



Možda će se na « samo njima najljepšoj aveniji na svijetu » Avenue des Champs-Élysées, jer nikada nisu vidjeli Paseo de la Reforma u Meksiku, među nekoliko stotina hiljada veselih navijača, naći i neki od dvjestotinjak francuskih pripadnika Plavih kaciga, koji su krajem maja 1995.godine uzeti za taoce i čiji su životi zamijenjeni za živote stanovnika ove « zaštićene zone ».

A možda će ipak, nakon svoje «božije ruke» iz 1986.godine, Bog ponovo pomoći Diegu Armandu Maradoni, pa će se naslov Svjetskog prvaka Argentine, u tu nedjelju 11.jula 2010.godine, slaviti na trgu Plaza de Mayo u centru Buenos Airesa, na kojem su “Majke sa Trga Mayo (Madres de Plaza de Mayo)”, marširale godinama tražeći preko 9000 svoje nestale djece, nestale tokom perioda vojne diktature zvanog Prljavi rat (“Guerra Sucia” 1976–1983), baš kao što naše majke i dalje traže svoju nestalu djecu…

Možda bi nam tako bilo lakše…