Amsterdam – kolijevka tolerancije

Piše: Mirza Softić za radiosarajevo.ba

Nedavno sam pozvan na jedan rođendan koji je slavio moj dobar poznanik, muslimanskog imena i prezimena, u nekom amsterdamskom kafiću. Odlučim da odem i pri samom ulasku bijah totalno zaprepašten. Pa to je gay bar, a ja sam na rođendanu jedan od samo dva muškarca, ne računajući okolne stolove, za kojima sjede uglavnom momci. Odem da naručim piće, a ljubazno osoblje me pusti preko reda, ispred nekoliko djevojaka koje su stajale ispred mene i čekale svoj red. One me ružno pogledaše, a šanker usluži i reče kako «kuća časti». Vratio sam se na svoje mjesto, pokušavajući zaboraviti gdje se nalazim, iako mi iz glave ne izlazi gdje me je drug uopšte doveo i pitajući se da li i on pripada homoseksualnom redu ljudi. Nakon trosatnog druženja u gay baru, ipak sam potpuno zaboravio gdje se nalazim, i to baš radi toga što su oko mene bili sve, ustvari, normalni ljudi, sa svojim, malo drugačijim, pogledom na ljubav.



Moj prvi dodir sa gay populacijom se desio prije nekoliko godina, u Sarajevu, kada sam za svog dobrog prijatelja saznao da ima homoseksualne sklonosti. Iako su mi svi ljudi oko mene sugerisali da mi se to treba gaditi, da je odvratan, da su «oni to oduvijek znali» i sl., meni je zaista bilo glupo da se odreknem čovjeka s kojim sam prije toga bio godinama dobar i to – zbog stvari koja se mene ne tiče. I danas imamo normalan odnos, a komentari drugih ljudi se nisu skoro nimalo promijenili. U Amsterdamu, a i u mnogim drugim holandskim gradovima, rijetko ko će uopšte primijetiti da je neko gay ili straight sklonosti. Uglavnom se to spominje tek usput, kada se razgovara o partnerima, dok tračanje na tu temu ne postoji.

Crkva u Red Light Districtu
Takođe, prije nekoliko dana, upoznao sam djevojku iz istočne Bosne, koja danas živi u Amsterdamu. Otišli smo na večeru kod nje i prošli pored Red Light Districta, gdje možete dobiti uslugu prostitutke za otprilike 50€. Tačnije, ova djevojka dijeli isto susjedstvo sa njima. Budući da u tom predjelu ima mnogo policije, možete se osjećati potpuno sigurnim, jer vam bezbjednost neće i ne želi niko ugroziti. Sve te djevojke, koje svojom voljom rade to što rade, uredno žive svoj život, plaćaju porez, imaju zdravstveno i socijalno osiguranje, pozdravljaju se sa komšijama i dijele istu, amsterdamsku, sudbinu. Moja poznanica, izvjesna Aldina, lako se navikla na novo susjedstvo. Njeni roditelji, kad god je posjećuju, ne mogu sebi doći, ali kako kaže, «svaki put su opušteniji». Pored Crvene četvrti nalazi se Stara crkva. Kratko sam uspio razgovarati sa sveštenikom, koji mi je rekao kako upravo najviše crkvenih prihoda dobijaju od svojih komšija, i dodao da je to «zato što tako razvratno žive». Jedni druge tolerišu u normalnim granicama, mada sveštenik nije zadovoljan sviješću Holanđana o religiji. «Ovdje jednostavno vrijede neka druga pravila. Uvijek smo bili trgovačka zemlja, pa su valjda zbog toga važnije pare od vjere. To se, nažalost, neće još dugo promijeniti», dodaje.


Pogled na grad

U Amsterdamu može živjeti bilo koja marginalizirana skupina ljudi. Ovdje demokratija funkcioniše u pravom smislu – «radi šta hoćeš, dok druge ne ugrožavaš». Ovdje može svako naći svoje parče neba, bilo da ste gay ili lezbejka, promašeni muzičar, prostitutka, propali sportista, istinski umjetnik, beskućnik, Rom, invalid ili pripadnik neke druge grupe koja bi u Bosni bila pogažena i pregažena, čim bi se usudila djelovati. Tu nećete naći samo nacije iz Evropske Unije i Evrope uopšte, nego iz cijelog svijeta. Najbrojniji su ljudi iz Indonezije, Surinama, Turske, Maroka i Kine, ali i sa Balkana, s tim da Balkanci uglavnom žive u istočnom dijelu zemlje. Svi ti ljudi govore holandski, zato što žele, a ne jer im je neko nametnuo. Tek posljednjih godina postoji pravilo prema kojem ne možete postati državljanin bez da znate holandski jezik. Takođe, radi učestalih zloupotreba socijalne pomoći ove zemlje, uvedene su restrikcije.



Joint jeftiniji od kafe
Danas sam išao u coffee shop. Ne znam koliko vam je poznato, ali u Holandiji godišnje umre manje narkomana nego samo u gradu Splitu. Pritom treba napomenuti da Split ima oko 40 puta manje stanovnika od ove zemlje. Pušenje duhana je u svim zatvorenim prostorima striktno zabranjeno, osim u kafićima koji imaju manje od pet stolova. Tu se mogu vratiti na priču da je u pravoj, istinskoj (a ne ovoj divljoj, kakva vlada u BiH) demokratiji sve dozvoljeno dok ne naudite drugima. Budući da se udisanjem tuđeg dima pomiješanog sa karbondioksidom postaje pasivni pušač, ovakav vid zabrane je sasvim logičan, koliko god on bio čudan fašisoidnim, netolerantnim, strastvenim pušačima širom lijepe naše Bosne i Hercegovine. I niko se ne buni, nego upravo suprotno. Taj zakon podržavaju i pušači. Pušenje trave Holanđanima više nije zanimljivo, pa ćete stoga vrlo rijetko čuti holandski jezik unutar bilo kojeg coffee shopa. Turisti posjećuju ovu vrstu lokala i skoro svaki je pun. Joint obično košta manje nego kafa, pa je na vama da odlučite.

Prilikom velikog događaja koji se zove Noć muzeja, a održava se svakog novembra u svih pedesetak amsterdamskih muzeja, prisustvovao sam plesu derviša iz turskog grada Konye, s kojim su upoznate i naše narodne mase. Sve ovo bi bilo uobičajeno da se ples derviša nije odvijao upravo – u crkvi, i to na glavnom amsterdamskom trgu, Damu.

Deriviši iz Konye usred Amsterdama

Jedna slična priča vodi u Haarlem, grad nedaleko od Amsterdama, gdje su pripadnici zajednice Marokanaca, Bosanaca i Turaka htjeli da izgrade džamiju. Novaca nisu imali dovoljno, pa su zatražili pomoć od države. Dobili su dio, ali i dalje je ostao problem lokacije, odnosno džamija se mogla izgraditi jedino negdje izvan gradskog jezgra, jer realno nije bilo više mjesta. U pomoć im je priskočio lokalni sveštenik, koji je ponudio dio crkve za korištenje, uz vječni ugovor. Kako ova vrsta ugovora pravno ne postoji, potpisan je ugovor o zakupu prostora crkve za 1€ godišnje. Danas tu građevinu koriste svi hrišćani i muslimani koji sebe smatraju praktičnim vjernicima. Da li je to u našim okolnostima zamislivo, prosudite sami.

Tolerancija ovdje vlada u pravom smislu. Nema veze koje ste boje, kakva su vam krvna zrnca, iz kojeg dijela planete dolazite, koja je vaša seksualna orijentacija, vjerujete li u Boga, za koji fudbalski tim navijate i sl. Amsterdam je grad u kojem bi svako mogao pronaći sebe, grad koji živi 24 sata dnevno punom parom i grad koji nikoga nikad nije napravio nepoželjnim. Tokom razgovora sa mnogim Amsterdamcima, primijetio sam da rado govore o strancima, da često žele kontakt s drugim i drugačijim, da svi govore odlično engleski i njemački, a često i druge jezike (uglavnom španski i francuski) i da su otvoreni za svako novo poznanstvo.

Zabava ispred Rijks muzeja

Wilders je luđak
U Parlamentu Holandije djeluje deset političkih stranaka. Na grafikonu se može vidjeti prikaz udjela svake partije u parlamentu, i to počevši od ljevičarskih, na lijevoj, do desničarskih, na desnoj strani.


Zastupljenost stranaka u parlamentu

Naredni izbori će se održati u junu 2010. godine, nakon što se posljednja vlada raspala, zbog neusaglašenog stava o slanju holandskih vojnika u Afganistan. Istinske desničarske, i profašističke stranke su jedino Partija za slobodu (PVV/Wilders) i Politička reformistička stranka (SGP). Ova prva, Wildersova, nameće se posljednjih godina kao veoma ozbiljna konkurencija svim ostalim strankama. Iako predstavnici svih stranaka govore kako ne žele s PVV-om u koaliciju, ostaje veliko pitanje šta će se desiti ako Wilders i njegova fašistička struja dobiju podršku, recimo 30% birača. Tada će u parlamentu igrati veliku ulogu, a po anketama se ovaj procenat još čini nemogućim, iako nije isključeno da se on smanji ili poveća do junskih izbora, sa sadašnjih 12%. SGP je konzervativna protestantska partija koja zagovara nevjerovatne stvari, poput odricanja ovosvjetskih dobara, uz konstantno promovisanje svoje religije. Kako Holandija nije baš prepuna vjernicima, SGP skoro uvijek ima svoja dva mjesta u parlamentu i drži se iste politike godinama. Ostale stranke, većinom, nemaju problem sa drugim i drugačijim nacijama. VVD (Narodna stranka za slobodu i demokratiju) se uglavnom zalaže za liberalno tržište, konstantan protok ideja, proizvoda i usluga, te za druge kapitalističke vrijednosti. Ta stranka uglavnom dobija podršku u bogatijim krajevima zemlje, dok u onim, ne tako bogatim i sa mnogo emigranata, najveću podršku imaju ljevičarske partije, poput Groenlinks (Zeleni ljevičari), SP (Socijalistička partija) i PvdA (Radnička partija). Stranka D66 se takođe zalaže za socijalne programe, ali je u zadnje vrijeme izgubila podršku glasača, u odnosu na to kakvu je imala i danas ima samo tri parlamentarna mjesta. CDA (Hrišćanska demokratska unija) ima najveću potporu u parlamentu i veliko je pitanje da li će možda upravo oni ući u koaliciju s antiislamistom Wildersom.

Pored svih ovih desničarskih partija, kako sebe nazivaju, kako već rekosmo, istinski problem leži jedino u Wildersu, za kojeg glasa uglavnom neobrazovano stanovništvo. Tolerancija je uvijek krasila Holandiju i većina ljudi koje sretnete u Amsterdamu će vam reći za njega da je luđak, a da su njegovi stavovi profašistički. Ipak, za nadati se je da Wilders neće ući u narednu većinsku vladu, jer bi to značio vjerovatno početak kraja istinske demokratije u ovoj tolerantnoj zemlji. Takođe, neki analitičari predviđaju da bi to vjerovatno bio njegov prvi i posljednji ulazak u vladu, jer bi onda ljudi shvatili koliko su, ustvari, on i njegova partija, nesposobni, tako da postoji mogućnost ponovnog pada vlade, vrlo brzo nakon izbora.


Kanal

Naši tagovi su uvijek isti
Naša sagovornica i vodič kroz Amsterdam, je djevojka po imenu Anita. Anita je tokom rata izbjegla iz Sarajeva, s majkom, i završila je osnovnu školu u Hilversumu, te danas radi u Amsterdamu, nakon završetka studija, i to kao asistentica na Univerzitetu u Amsterdamu. U međuvremenu se vraćala u Sarajevo i pohađala Prvu gimnaziju, te završetak osnovne škole. Zbog toga je vrlo relevantna da govori o razlikama između bosanskohercegovačkog i holandskog društva, istinske desnice i ljevice ovdje i kod nas, te o svim drugim razlikama. Kaže da je od prvog trenutka, kad se vratila u BiH, znala da će ponovo doći u Holandiju na studij. Po njenim riječima, «to je zemlja koja pruža zaista mnogo i to je država mogućnosti. Iako volim svoju BiH, neke stvari se ne mogu porediti ni u kom slučaju. Pored svih tehnoloških, naučnih i drugi prednosti koje ova zemlja ima, spomenuću i one ljudske, za koji nije potreban novac. Ovdje su ljudi iskreniji, otvoreniji, manje zavisni i ne podmeću jedni drugima noge. U Bosni su takve neke stvari potpuno izgubile smisao».

Anita dodaje da je, «ako ne računamo Wildersa, najviše desničarska struja upravo Hrišćanska demokratska unija. Ta stranka se uglavnom i zalagala za pooštravanje politike prema emigrantima, ali ako je poredimo s najviše lijevom partijom u BiH, to je tu negdje, otprilike.» Ovdje se ljudi bave održivom energijom, zakonima o poboljšanju zdravlja, razvojnim projektima, obrazovanjem i drugim, važnim, stvarima, dok mi reagujemo samo na iste tagove, a to su: Tihić, Dodik, Lagumdžija, Čović, referendum, ukidanje itd.

I zaista, ako pogledate jedan od najpopularnijih holandskih filmova ikad, «Simon de film», možete imati pravu predstavu o Holandiji i Holanđanima. U tom filmu, oni su brutalno iskreni, nevjerovatno tolerantni (iako su često različiti jedni od drugih po raznim sklonostima), često duhoviti, vrlo liberalni, snalažljivi i uglavnom veseli. Dopuštaju razne, u drugim zemljama, zabranjene stvari, ali su i vrlo striktni kada je teži kriminal u pitanju (u filmu, diler marihuane i glavni lik, Simon, upravo govori kako bi «teške droge nabio dilerima u guzicu»). Takav je otprilike zakon i danas, a naša Anita se nada da će tako zauvijek i ostati, i da će Wilders biti samo prolazna epizoda.

I za kraj, pogledajte trailer filma «Simon de film».

http://www.youtube.com/watch?v=KFeKsM

radiosarajevo.ba