'The Economist' o Panonskim jezerima u Tuzli

Britanski 'The Economist' u svom blogu  'Eastern approaches' kojeg vodi novinar Tim Judah, piše o uspjehu tuzlanskih Panonskih jezera kao javnog projekta.

U tekstu se navodi primjer ovog grada koji opovrgava uobičajenu sliku beznadežne situacije u BiH. Prvo slano jezero otvoreno je 2003., drugo 2008., a trenutno se iskopava treće. Autor ističe da ni jedan od ovih projekata nije privatna inicijativa, već da iza toga stoji općina, "što je razlog da ovdje možete  provesti cijeli dan ovdje za 60 penija".

"Priča o Tuzlanskim jezerima je jedan neobičan primjer okretanja problema u svoju korist", navodi se u tekstu i objašnjava kako su ogromne količine slane vode, iz koje se u Tuzli vijekovima crpi sol, za posljedicu stvarale slijeganje tla i poremećenu statiku". 

Prije rata stanovništvo u Tuzli činilo je 52,5% Bošnjaka, 7,5% Hrvata, 15,6% Srba i 19,4% Jugoslovena, kategorije koja više ne postoji. Mnogi od tih Jugoslovena bili djeca iz mješovitih brakova, kojih je Tuzla imala među najvećim procentima u Jugoslaviji.

Rat 1992-95 promijenio je tuzlansku demografiju, isto kao i u drugim gradovima u BiH. Ali, navodi Tim Judah, Tuzla je i dalje više multietnička od ostalih krajeva BiH.

"Mnogi Hrvati i Srbi su otišli, a njihovo mjesto u životu grada i šire regije popunilo je oko 50.000 Bošnjaka koji su u Tuzlu došli iz istočne Bosne za vrijeme rata, kao npr. iz Srebrenice. Procjenjuje se da je danas u gradu najmanje 75% Bošnjaka, mada to niko sa sigurnošću ne može tvrditi, s obzirom da nije postojao popis. Prije rata u Tuzli je živjelo 90.000 stanovnika, a sada se procjenjuj da ih ima između 115.000 i 170.000 na širem području općine", navodi se.

Nikola Čeketić, mladi Srbin koji se priprema za sveštenstvo, kaže da je život u Tuzli, zbog stanja privrede, težak za svakoga. Pored toga, mnogi se Srbi, iako se ne susreću ni sa kakvim direktnim pritiskom ili diskriminacijom zbog toga što su Srbi, osjećaju neprijatno. „Osjeti se u zraku“, izjavio je.

U blogu se navodi kako danas gradom upravlja SDP koji je, uslovno rečeno, multietnički. Tuzlu vodi Jasmin Imamović, pokretač oživljavanja grada od kada je 2000. god. postao načelnik. Njegova uprava tvrdi da su riješili problem tonjenja i da su značajno investirali u lokalnu infrastrukturu; od sistema za prečišćavanje vode, do gradskog daljinskog sistema grijanja.

Prosječna zarada u Tuzli iznosi 850 KM, što je veći prosjek od ostatka BiH.  Stopa nezaposlenosti je po zvaničnim pokazateljima  35,7%, u odnosu na 45,4% u ostatku Federacije BiH. No, po tvrdnji Bahte Mekića, načelnikovog savjetnika za privredu, ako se uzme u obzir siva ekonomija koja se procjenjuje na 20% lokalnog BDP-a, onda je stvarna stopa nezaposlenosti bliža iznosu od 15-18%.

Autor posebno naglašava doprinos ekonomiji od strane dijaspore, koja, kao i u ostatku Bosne, velike svote novca šalje svojoj rodbini u domovini. Navodi se procjena Svjetske banke po kojoj su u 2011. god. doznake iz inostranstva iznosile vise od 2,02 milijarde dolara, dok su godinu ranije doznake iz inostranstva činile 12,9% BDP-a. 

Zanimljivo je da se ovdje pod pojmom dijaspore ne podrazumijevaju samo oni koji žive u Austriji, Njemačkoj ili Skandinaviji, već se mnogo novca slijeva iz vrlo neočekivanog izvora: Afganistana. Razlozi za to su veze Tuzlaka sa Američkom vojskom.

Baza u Lukavcu kraj Tuzle nastala je 1995.  i od tada počinju zapošljavati 'lokalce' iz ovog kraja. U tekstu se navodi kako su Amerikanci  postepeno smanjivali operacije u BiH, prelazili u Irak i Afganistan, ali su se veze sa domaćim stanovništvom nastavile, pa je hiljade ljudi dobilo posao u američkim bazama na drugim mjestima. Nakon povlačenja američkih trupa iz Iraka, broj radnih mjesta se smanjio, no i dalje ima posla u bazama  u Afganistanu, ili logističkim centrima u Dubaiju ili Kuvajtu. U općini procjenjuju da trenutno oko 4.500 lokalnog stanovništva radi za Amerikance negdje u svijetu.

Originalni tekst  pogledajte ovdje.