Tako su govorili Vučićevi laureati i Karadžićevi jataci: "To sve treba pobiti" (2)

Sve Vučićeve maske pale su jučer, 15. februara, na obilježavanju Dana državnosti Srbije (Sretenje) kada je "među zaslužne pojedince i organizacije" uveo pjesnike koji su u osvit agresije i genocida u Bosni i Hercegovini, kao i susjednoj Hrvatskoj, neskriveno širili mržnju i pozivali na zlo.

Piše: Faruk Vele

Dok su mediji u Sarajevu "analizirali" zašto predsjednik Srbije nije došao na centralnu svečanost obilježavanja Dana državnosti Srbije, vidjevši u tome navodnu distancu od Milorada Dodika i njegove politike, dotle se Vučić glancao odlikovanja piscima koji su pisali "tuđom krvlju" (Tomislav Marković).

Trending

Ministar odbrane NATO države: 'Rusija je već počela s napadima, Putin zna kako da nas povrijedi'

Kako smo pisali, Zlatnu medalju "za zasluge" primio je pjesnik Gojko Đogo, prijatelj i promotor lika i djela Radovana Karadžića. Još jedan Karadžićev stari prijatelj i obožavatelj je jučer odlikovan, Rajko Petrov Nogo kojem je dodijeljena Zlatna medalja za "izuzetne zasluge u javnim i kulturnim djelatnostima".

Da vidimo kakve su to "zasluge" Vučićevih laureata i Karadžićevih prijatelja.

Gojko Đogo je, kao i prijatelj mu, hapšen zbog svoga djelovanja u bivšoj Jugoslaviji.
Karadžić, naravno zbog malverzacija, a Đogo, "vječiti omladinac", jer je u aprilu 1981. godine objavio knjigu poezije "Vunena vremena", u kojem je vrijeđao mrtvog Josipa Broza Tita.

Kako je zabilježio Mile Stojić u "Feralu" 2003. godine, koristeći zoološke metafore Đogo je o Maršalu pisao kao "starom štakoru sa Dedinja", "svinji bez jedne noge", te o "crnokrugu na Trgu Republike"... U odbranu Đoge potom su stali velikosrpski ideolozi iz SANU-a, Udruženja književnika iz Francuske 7 i drugi, vidjevši u tome i povode za rušenje Jugoslavije, pa je stvoren "srpski Havel" koji je jasno vidio zlo koje je dolazilo. Naravno, ubrzo je pušten na slobodu, da bi deset godina kasnije Đogo spremno pozivao na ubistva i zločine!

"Sve pobiti"

Beogradski NIN objavio je u martu 2003. godine objavljuje stenograme zločinačkih razgovora, pa i razgovore "dvojice pjesnika". U ljeto 1991. godine, Radovan Karadžić telefonski razgovara sa Gojkom Đogom.

Evo kako izgledaju ti "pjesnički susreti":

Radovan Karadžić: Ma, da, ma nema, onda to je, to je užasno, to je u trbuh, kontrolisati Boku, to je, znaš ko...

Gojko Đogo: Pa nego, pa nego, pa...

Radovan Karadžić:...Kontroliše Boku.

Gojko Đogo: Inače, nisu oni slučajno odsekli, tu je nekad Hercegovina izlazila na more, oni su se upleli, čoveče, u to sve...

Radovan Karadžić: Da, Dubrovnik nikad nije pripadao njima.

Gojko Đogo: Ma, ne, ma kakvi, to je...

Radovan Karadžić: Nikad nije bio Dubro... Dubrovnik hrvatski.

Gojko Đogo: E, skratiti ovu dubrovačku..., da se ona završe i taman tu gdje su oni sad stali kod mostića, kod Cavtata.

Radovan Karadžić: Da, da...

Gojko Đogo: Završeno tu kod Cavtat... (dolazi do prekida razgovora)

Gojko Đogo: ...Gore, severno od Dubrovačke R(ij)eke, to treba sve pobiti.

Radovan Karadžić: Da, da.

Gojko Đogo: Sve pobiti

"Azijatske kuge u podrinjskim džepovima"

Sarajevski pisac i književni kritičar Mirnes Sokolović je prikupio i na odličan način analizirao Đogine istupe medijima tokom mračnih devedesetih u tekstu za XXZmagazin.com. 

Sokolović bilježi da je u aprilu 1993. Đogo uzeo učešće na Skupštini RS-a, upozoravajući da su Vens-Ovenove predložene granice, tih arhitekata novog poretka, "ucrtane sa namjerom da se razbije srpski etnički prostor", opominjući da takav projekt bh. paradržave Srbi ne smiju prihvatiti.

U Javnosti, u decembru 1993., odbacuje i ženevske papire, ističući da nikako ne bi ustupio Ozren i Krajinu, "nego bih i oslobodio levu obalu Neretve, izašao na more i očistio džepove u Podrinju".

"Ne od muslimana, nego od bezumnika zaraženih azijatskom kugom, koji nam drže nož iza leđa", pisao je Đogo.

Definitivno rješenje za Bosnu, ističe Đogo, jeste "podjela između Srba i Hrvata", jer "sve ostalo je trpanje pepela na žar koji će sutra planuti".

Tumačeći početak rata u BiH godine 2000., istaknut će da su i prvu i drugu Jugoslaviju rasturili Nijemci "prevashodno zato što su je Srbi nadzirali". Dok se Muslimanima otvarala prilika da riješe neopredijeljeni status i stvore državu, Srbi koje je sve podsjećalo na 1941. pobojaše se novog genocida. Program muslimanske države, objašnjava, nalazi se u mješavini religije i ideologije, zasnovan na Kuranu i komunističkom licemjerju. Dejtonski uspjeh je mršav, vino kiselo, srpske zemlje su na prodaju. Ostaje u istorijskoj perspektivi pridobiti vjekovne neprijatelje Nijemce, kako bi se sačuvalo zemlje što je ostalo.

Sjećajući se februara 2002. Radovana Karadžića sa nostalgijom, bilježi s ushitom da predsjednik uspješno hajdukuje, dok raspušteni vojnici lijepe njegove slike po zidovima, čak i oni koji ga nikada nisu sreli, jer to postaje dijelom porodičnih istorija.

Radovanova i Ratkova majka, kaže, imaju isto mleko Jugovića Majke, isti matrijahalni etos. Sud u Hagu ustanovljen je da učvrsti nepravdu i zločin opravda kao humano ubistvo, a kriv je svako ko se ne pokorava krstašima i Torkvemadinim potomcima…

"Kad krene sa (pamfletskih) riječi na djela, pjesnički i publicistički nizovi, kod Đoge, neće biti nimalo neparalelni s tim refrenima koji se vrte na toj skupštini, govoreći naprimjer, riječima jednog poslanika, da "Muslimani nisu nikakav narod, ja bih stalno na tim pregovorima podvlačio da oni nisu narod, to su odrođeni i to treba toj Evropi staviti do znanja da oni nisu nikakva nacionalna zajednica, oni su naši odrodi s kojima mi ne možemo da se izmirimo, naš narod je davno rekao gori je poturica od Turčina. I mi s njima nećemo, vjerovatno nećemo moći da nađemo zajedničkog jezika. To je nacija stvorena Odlukom Centralnog komiteta i odakle im sada pravo da odjednom priznaju te CK nacije, a ne priznaju koji su jedni od najstarijih u Evropi" (Savo Ćorda)... ", bilježi, uz ostalo, Sokolović.

Kompletan esej Mirnesa Sokolovića možete pročitati OVDJE.

Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene?

Literarne vrijednosti kod Đoge, Noge i sličnih, bilježi Tomislav Marković, padaju u drugi plan, a "u prvi izbijaju neke druge osobine književnih dela, pa se kanonizacija pisaca vrši po ideološkom ključu".

"Ukoliko je pisac odan dogmama velikosrpskog nacionalizma, njemu automatski pripada mesto u književnoj istoriji, pa makar pisao dozlaboga dosadno, nevešto i nedarovito", ističe Marković.

Tako se, prmjera radi, Nogo proglašava za velikog pisca jer je "poverenik kosovske misli", jer ima "pesnički izbrušene političke poruke", jer je njegova poezija "čvrsta veza sa precima i sa njihovim svetiteljima" i "iskren vapaj pojedinca nad kolektivnim udesom srpskog naroda"...

O kakvoj "vezi sa percima" se radi najbolje svjedoči primjer Nogine izjave "TV Politici" u julu 1994., komentirajući rat u BiH izjavio:

"Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene? Mi moramo pokušati svoju porciju krvi"...

U knjizi memoarske proze "Zapiši to, Rajko", taj "pjesnik mutivoda", kako ga nazva Gojko Berić, tvrdi da u Sarajevu "danas ima više Kineza i mudžahedina, nego Srba".

Obožavao je Radovana

Nogo, bilježi Berić 2011. godine, uvjerava čitaoca da je Bosna zemlja u kojoj su naslage mržnje geološki presovane i da samo čekaju čas kada će, poput gejzira, da šiknu.

"U tome svetu pretvaranje je način života. Tu čak ni klima nije zajednička. Slušao sam jednoga kako se ozbiljno pita: ako kiša pada, pada li i Hrvatima? Drugi je opet u nekom nevremenu bio zdvojan kako da pozdravi komšiju: ako kaže pomozbog, šta ti meni pomozbog, ako kaže merhaba, šta Vlah ima sa merhaba - u tom se primakoše jedan drugome, pa će onaj što se koleba: zdravosvanuo! Eto, na tom najmanjem zajedničkom sadržitelju, na tom zdravosvanuo, vekovima se a i sad još malo drži Bosna..."

Nogo ne poriče da je Sarajevo bilo opsjednuto s brda, ali dodaje da su i iza brda bila druga brda:

"Svak je svakoga, gde je i kako mogao, opkoljavao i opsedao. Zato, možda, i nije pitanje što je Sarajevo bilo opsednuto, već zašto nije uzeto? Radovan Karadžić, znam to iz blizine, u početku nije imao entuzijazma - a bilo je snage - da se rat završi u prvome snegu... Kako, govorio je, pa do juče smo živeli kao komšije i prijatelji..."

Dok se zločinca Mladića, dodaje Berić, pomalo plašio, Karadžića obožava.

Oni su prijatelji od djetinjstva. U knjizi mu je posvetio jednak broj strana kao Andriću, Krleži i Selimoviću zajedno!

"Radovan je uljudan, blag i blagorodan čovek. On nije nikakav guslarski tip, mada guslati ume."

Krajem jula 2008, dan prije nego što će biti izručen Haškom tribunalu, Nogo je posjetio Karadžića u beogradskom zatvoru. Dobio je 15 minuta, a policija je dozvolila da njihov razgovor potraje dvostruko duže. Zatvorski službenici su bili jako ljubazni, a jedan policajac je rekao kako je privilegovan što je prisustvovao razgovoru dvojice prijatelja, "jednog pjesnika i jednog državnika".

"To je Srbija", zaključio je Gojko Berić.

Na isti način može se zaključiti i nakon što je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, taj vječiti borac "za dijalog", nagradio ideologe agresije, dehumanizacije i genocida, pa njegovog negiranja, ideologe mržnje i zla. Vučićevih "sto za jednog", izbije na površinu prije ili kasnije. Poput gejzira, rekao bi Nogo.